Life in Zion

nedjelja, 27.12.2009.

Under Construction

...Čudno se naći na mjestu na kojem ste nekad provodili jako dobar dio vremena. Na mjestu koji je bio dobar dio rutine. Mjesto je na tom mjestu postalo "mjesto".

Takvo "mjesto" je sad ovo mjesto na kojem ja upravo pišem, a nekad sam jako često pisao, pa onda dugo nisam.

Ne znam što bih napisao nakon tri i pol godine, osim da se nadam da ću ponekad doći nešto dopisati.

...opet s druge strane....

....i to se može dogoditi.....

Od 01.06.10......

Ras VanJah @lifeINzion

- 00:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2006.

Dragi

Najdrazi moji...u nedjelju sam malo "kruzo" po netu i na blogeru otvorio novi blog....Life in Zion 2...ovdje vise necu ostavljati postove, no mozete posjetiti novi blog...pa onda mozete iscitavati moje "proljeve", komentirati, a bit ce i slikica....pa mozete i gledati... vidimo se...
- 13:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

Redakcijo jutarnjeg lista, ovo se zove Nedjeljna propovijed!

Eto, vec se lagano vuce nedjeljno popodne. Bas fin dan, mislim si. Ujutro sam u setnjici kroz kvart zasvirao u frulu, negdje oko deset sati, gledao jos uspavan kvart i popio kavu u kvartu, u kojem je jutros gospodarila, konobarica, lijepa, ali prilicno ostra u nastupima. Valjda je to od svih ovih pijanaca koji imaju potrebu grliti svakog s kime pricaju. Uglavnom kafic, pogotovo uz takvo osoblje, jedinstveno je mjesto gdje mogu procitati novine, koje su nedjeljom i "najzabavnije". Valjda zbog svih tih zabavnika i divnih interesantnih clanaka. Dinamo je jucer stvorio bas divnu atmosferu u gradu. Titula prvaka Hrvatske nogometne lige. Prvaka koji se moze prepoznati po igri, nekakve statistike nisu potrebne. Ne zato sto su predobri, nego je osamdeset posto klubova prelose. Cestitam, postali su prvi medu ne-bas-dobrima.
Cekam Europu. Jebiga.

No pustimo novine, clanke o nogometu, politici, nagradenim novinarima, odlikovanim americkim ratnim junacima koji su porijeklom bili hrvati...ovo je meni posebno interesantno. Zasto bi nam bilo vazno koji amerikanac "naseg" podrijetla ima odlicje SAD-ova kongresa?
Jel ide to u neku bitnu statistiku? Pokazuje li da su Hrvati izuzetno hrabra nacija? Dobro, OK, dobili su medalju, kao i njih jos stotine, a to sto su imali babu iz Hrvatske, samo je podatak, jednako vazan kao i horoskopski znak.
Ili da se rade priklonim misljenju vecine: "Ne, ne!!! Mi Hrvati! Mi ne mali! Mi biti svugdi u svijetu!"
Ili da se uvjerim da cemo s takvim slucajevima lakse uci u EU.
A EU-u se veselim, kao sto se veselim odsluzenju vojnog roka.

E kad smo vec kod vojnog roka!
Ma ne, necu vise o tim stvarima.

Vratio sam se doma s kavice, i eto...tipk, tipk, tipkam po tastaturi, a moj blog postaje bogatiji za nove recenice.

Slusam Sizzlin album iz 2002. Black Woman and Child. Neki lijepi stihovi, o ljudskom ponasanju. Pretezno naglasak na rasizmu i trgovanju ljudima, ali i na ljubavi, Bogu, miru...Malo se vani smracilo, ali ovdje uzivamo u miru i melodijicama.

Jucer citam intervju s 23-godisnjim Warrior Kingom, isto reggae/dancehall izvodacem, rastafarijancem s Jamajke. Ne sjecam se tocno stranice, al mogu je pronaci, ako vas jako zanima. Uglavnom da mi na svojoj sceni imamo ljude koji muziku koriste kako bi ljudima prenosili poruke o zajednickim vrijednostima, ma o kojoj se vrsti muzici radilo bio bih presretan.
Nasi izvodaci izvor inspiracije nalaze u socijalnim problemima, nemam para, pusim diku, pijem, nemam para, moja zena nije kuja, nemam para, politika ne valja, ili pak ne koriste inspiraciju, pa dobivate glupe tekstove bez smisla. Znate na sto mislim? Mislim da znate.
Zaboravio sam...rezem zile pjesmice...nas kak je ostavila me cura, jedna jedina, sad njoj pjevam pijan u birtiji sa drugovima...

Gdje su lijepi tekstovi o tome da smo svi mi braca? Da je ljubav to sto nas treba voditi? Da se trebam o zajedno boriti, protiv primitivizma, gluposti, kradi, ubojstva...da svatko od nas treba znati tko je i biti ponosan? Da se ne brojimo u novcanicama, da se uopce ne trebamo brojati? Da smo ovdje da uzivamo u svim poklonima koje nam je dala priroda. Jer mi smo, kako drustveno, kako razumno, tako i prirodno bice. I priroda je nas "prirodni" okolis.

U krivom smjeru nas vodi ova nasa "tranzicija", vodi nas zapadnom razmisljanju o tome gdje da radimo i kako da najvise zaradimo, mjesto da za to vrijeme, posvetimo vremena, ljudima oko sebe i zivotu i zemlji...

...nego prijatelji, dosta smo dizali revoluciju...hehehe (vijek se rado sjetim jednog stripa o dizanju revolucije, kad glavni junaci, zavrse umjesto na Markovom trgu, na pivi, vjerojatno u Pinti, dolje u Radicevoj. Ili na klupici na opatovini.)...idemo sad spalit pljugu i gledat u nebo dok se Sunce ne pojavi, a onda se grliti i skakati po travi, brezuljcima, u sumi, kraj potoka, na drvetu, ispod drveta, u grmlju?...

Jah Rastafari!

- 13:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 06.05.2006.

Babylon a Use dem brain


Sizzla
Ah more time you done know say
Holy mount Zion that's where the foundation build
Well traditionally you know say
everything got to full before it spill
Selasie I... Oh Lord

Well make dem know
Babylon while you spread you spill
What we don't have every ghetto youth will
Can't take our own uno better be still
And lef' and go 'cause you gonna draw nil
Eh Ey, Yo
While you spread you spill
What we don't have every ghetto youth will
Can't take our own uno better be still
And lef' and go 'cause you gonna draw nil

Capleton
Judgement

Chorus (Capleton)
Babylon a use dem brain
True dem waan d ghetto youth dem fi go down the drain
Babylon a use dem brain
The mark of d beast the whole ah dem a proclaim
Babylon a use dem brain
Them only fight against herb and dem a shipping cocaine
Babylon a use dem brain
Well dem you know say bad mind dem ah go burn in tha flame

Capleton
Oh what ah agony and oh what a shame
To see my black brother goin all down the drain
Man made to suffer and woman to feel pain
Dey rape mi mommy mi sister I say oh what a shame
Brother and mi father afi chop sugar cane
Pon the plantation under stress and shame
Pon dem hand and dem foot I just see chackles and chains
now dem take it off and put it pon dem brain
Through them ah mi nation fi go down the drain
now the youths dem realize and shout the Hailie Hailie name
Man no pet lion dat mean we can't tame
One thing is our desire one thing is our aim
Me say wicked Babylon and dem ah go down the drain

Sizzla
Babylon while you spread you spill
What we don't have every ghetto youth will
Can't take our own uno better be still
And lef' and go 'cause you gonna get nil
Oy Oy Judgement

Oh what ah crisis you would cry facing this
Could dem ah come with dem kit jus to take every bit
Don't tink me doh know you are the boss fi your kit
but our share you won't be living wit
I tell dem how could dem cadet go down practice
Now I see dem own face and dem own wanna vomit
Ey ey ey you've not been kind
I've put you up and now you leave us behind
Now something drop from your back
nothing ah touch it cuz ah mine
What's due onto us uno fi give we every time
Babylon...

Chorus (Capleton)
Babylon a use dem brain
True dem waan d ghetto youth dem fi go down the drain
Babylon a use dem brain
The mark of d beast the whole ah dem a proclaim
Babylon a use dem brain
Them only fight against herb and dem a shipping cocaine
Babylon a use dem brain
Well dem you know say bad mind dem ah go burn in tha flame

Well this is one thing I cannot overstand
dem nah teach me nothin bout mi Asian plan
Inna the school and the college and the institution
the curriculum that I get is European
Ah teach me bout Marco Polo and Napolean
Nah teach me nuttin bout the river Nile bank
where civilization it began
You say thou shall not steal and should not kill no one
yet you steal treacherize and then you teach wrong
(Sizzla) yea yea slave and you murder all mi dad and mi mom
But wicked Babylonian and you will love to burn
Babylon ah....

Sizzla
Tell them come down, fire bun all politician
Ah cauzin dispute makin us their plan
Oh your dishonesty and war is their illustration
Competin' this is more than competition
Could they? they fightin jus to enslave black man
And now them parties jus ah cause bear partition
And who is you no one takes any instruction...
- 10:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 05.05.2006.

Svijet je lopta? Šarena?

Problem u društvu nestaje u trenutku kad se ili riješi ili kad se svi naviknemo, na to je tako i tako mora bit. Preslika današnjeg dana iz medija, ujutro sam kao i obično dobio inekciju tportala, vipa, indexa, monitora, a i nekih blogova i foruma, oko podnevna nasadios sam se na jutarnji list, otvoren na šanku lokalne birtije gdje sam ispijao kavu. Kao kad Ras VanJah kaže da je sjedio na kroviću, frljio dub, možda prolistao neko staro izdanje „Zion Timesa“...
5,6 milijuna djece umre u godinu dana. Šta mislimo o tome, strašno jel'?
Svaki od nas sigurno bi spasio jedno, pa to i radimo, kaže tporat koji za nekakvu humanitarnu akciju prodaje na aukciji poklonjene stvari poznatih osoba. Košarkaška lopta sa potpisom igrača - 30000 kuna...lijep iznos, sigurno više nego za Severininu haljinu ili Janičinu kacigu...možda pomalo i iznenađujuče...
I dok jedni gladuju, a drugi se pak trude da ih nahrane, Bill Gates se žali jer biti najbogatiji čovijek na zemlji danas nije ni lako bit, zar ne? Užas....
A što mislimo o inicijativi roditelja koji u nekom malom gradiću (namjerno izbjegavam ime) dijele letke s imenima ljudi za koje oni misle da su dileri. Ili znaju da su dileri, pa nekako ne zna policija. Ma nije ni bitno što vi mislite, jer dr. Sakoman je naciji već rekao što on misli, a što dr. kaže, to se mora slušati....
Tako je majka poslušala prolaznika, pa iz gorućeg stana na četvrom katu bacila bebu, koju je taj isti gore navedeni uhvatio...lijepa vijest, izuzmemo li razlog zašto je dijete uopće bilo bacano...
Možda najljepša priča danas.
I još samo da kažem: sretan ti rođendan! To ide teti koja je danas ili jučer navršila 128. godina. Zaboravio sam kako se zove, al mislim da mi neće zamjeriti, brine o više od 100 nasljednika....jebote....128. godina. Najstarija na svijetu...a kažu da ne priča zadnjih nekoliko godina....Razočarana u svijetu pa šuti? Sve je već rekla? Ili više ni sam ne zna s kim bi popričala...
I za kraj, okrenimo Jutarnji list, pogledajmo u čovjeka koji je veći čak i od J. Hudeka...550...kg...5 beba slonova? Pih....
Koji dan, jebemu...
- 16:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Dear Mr. Gogzlo

Eto ti kratkog odgovora, koje zbog tematike zelim prikazati kao post.
"buraz moj koja tebe deca čitaju", zaurlao si na mom blogu.
Iskreno ljudi koji su ostavili komentar na mom blogu jos nisu dosli na red da se potupno prepustim citanjima njihovih blogova. ne znam jesu li djeca, vjerojatno i jesu...pa kog bi dovraga, ako je stariji, zanimalo citati o nekom cudnom liku koji zivi negdje na otoku, svaki dan pusi na krovu svog doma, zaljubljen u nepoznati lik, koji je dosao do trenutka kad treba osvetiti nestanak i smrt? Samo neko dijete...
Kog zanim sto Sizzla, prica o ljubavi, koga briga sto kaze ADF, koga briga sto sam cetvrtak popodne proveo setajuci Jelenovcem i puseci pljugu. Koga briga sto se osjecam izgubljenim, sto sam tup i jedini nacin na koji sad komuniciram s ikime, jest ovaj blog. Zasigurno samo djecu.
Razmislimo zajedno, za pocetak, malo o tom pojmu: "dijete".
Što je to? Jel to neka osoba o kojoj se svi trebamo brinuti, ništa ne razumije? Nesposobna je pročitati tekst? Ne, sposobna je procitati tekst, al nije sposobna ostaviti komentar? Ne, ne, sposobna je ostaviti komentar, ali ne zna jadna sto bi rekla. Dijete je.
...ili kao "ono": djeca, tj. ljudi par godina mlađi od nas, pa kao "ono": klinci, pa sve sto uz klince ide: balavost, bahatost, glupost i ostale "imam ih ak sam klinac" stvari...
Što se mene osobno tiče, rađe bi da me čitaju dječica nego odrasli, jer odrasli danas previše seru, a i kad pročitaju nešto, ili kimaju glavom jer se slazu, a jos cesce pljuju po svemu sto su procitali, jer "znaju oni bolje", jer "to pise neki glupi klinjo", jer "to nije tako i ja to najbolje znam, jer sam odrastao."

Dijeca, odnosno "mali ljudi", nazovimo ih, Gogzlo moj, prekrasna su stvar u nasem osuncanom svijetu. Pa pogle ih! Imaju sve, hranu, doma, internet stranice, muziku, knjige, skolu, prijatelje i vremena. A imaju i prijatelju moj, osmijeh "bez brige" na licu i sretni i ZNATIZELJNI, uz veliku dozu postovanja, uz taj osmijeh, uce i citaju i mozda jednog dana, kad budu "veliki", mozda neke svoje stavove prepoznaju kao stavove koje su izgradili čitajući moje štivo.

Nije li to misao koja bi me trebala voditi na putu na kojem se nalazim, formirajuci se, izmedu ostalog i na ovom blogu kao osoba. Ili bih trebao pisati politicke kritike, pisati vam kako Amerikanci gadovi bombardiraju Irak, pa je meni benzin skup, pricati o silovanim zenama ili o korupciji u hrvatskom sudstvu. Ili o tome kako susjedovu mamu šef maltretira na poslu jer ima velike sise? Pa cemo svi mi "veliki", kimati glavom i lijepiti komentare koji ce traziti krivca za sve to?
Klinci nisu takvi (djeco, kad kazem klinci, to vam kazem zato sto vas takve volim najvise na svijetu).
Klince boli briga za to, njih zanima sreca, ljubav, prijateljstvo i ljudski odnosi u svakodnevnim zivotnim okvirima. nijedan od njih ne ratuje u iraku, ni jedan od njih ne zaraduje tesko za svoj zivot. Oni se igraju, i dok se igraju, ja cu ima malo solit pamet.

Pa i ja sam jos dijete, a djeca ne pisu za odrasle. Znas to, kaj ne?



- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2006.

Misliti, drek znati, kaj ne?

Mozda i najljepsi dan od kada je doslo proljece. Barem meni, ne znam za vas. Najljepse mi je sto danas, zapravo, uopce ne marim za to kakav je danas vama dan. Meni je super.
Sjetio bih vas na nesto, na sto sam potpuno zaboravio u zadnje vrijeme, a danasnjeg popodneva se ponovno vratilo u mene i ponovno mi zauzelo misli.
Tisina, ne tisina kao "mrtva" tisina, vec tisina koja svojim zvukovima daje samo melodiju zivota, mirnu, ne pretihu, ne preglasnu. Cvrkut ptica , šuštanje lišća na šumskom vjetru, miris trave i ostalog zelenila, zrake Sunca koje se probijaju kroz lišće. Ja i prijateljica, ne, ja i neka bude prijatelj, neki tajanstveni prijatelj. Uglavnom, ja i prijatelj, sjedimo usred šume, na prevrnutom deblu kraj puta, pusimo zelenilo, udisemo zelenilo, gledamo u zelenilo...
Prevrcemo stare teme, znate kao "Drustvo, ljudi, vrijeme, zivot, itd."....
....rekonstrukcija vlastitih misli...
...bas mi je to trebalo...ne, ozbiljno, hvala, bas mi je to trebalo.

Sjetite se ponekad kako ste ko djeca trcali livadama, bezbrizni sretni, sjetite se, bit ce vam lakse...
- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2006.

Ona 2

Sjedeci tako na krovu, moje prekrasne polu-urušene kućice u onoj istoj ulici osunčanoj istim ovim Suncem, koje i ti dragi citatelju vidis kroz prozor svoje sobe, ugledao sam, ponovno onu djevojcicu, znate, onu o kojoj sam vam pricao 28.12.2005., nesto prije Nove godine.
Ugledao sam, ponovno nju, koja i dalje nije dodicala zemlju dok se pokretima vile, lebdeci iznad prašine, kretala prema istom onom starom Mahranu, prodavacu kruha. Bila je jebena, kao sto je bila jebena i kad sam je prvi puta vidio.
Razmisljam je li lijepo za djevojku rec da je jebena. Valjda je, jebemu, izgledala mi je tako.
Samo sto ovog puta kad je zakucalo moje srce nije zakucalo zato sto sam je samo ugledao, zaljubljen kao malo dijete u svoj bicikl, vec zato sto je ovog puta lebdjela u zagrljaju nekog bijelca. Setao je s njom kvartom, lijepo se smjeskao u bijelim hlacicama i plavoj kosuljici, kakvu nose samo bijelci na ovom otoku.
Lebdjeli su tako na Suncu, zaljubljeni i sretni, jedan kraj drugog u zagraljaju slobode.
Divno. Nasmijesio sam se njihovoj sreci, svojoj sudbini. Pritisnuo play...

U sumrak, mladi Ras VanJah pustio je suzu...
vise nije ni zasluzila :)

[za I.I. - bolje i da je ovako, nego da je umrla kak' si mozda pomislila - 1 joint]


- 18:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2006.

danas

Ono Sunce, sjecate se? Ono o kojem sam vam jucer govorio, se jako brzo ugasilo, dan je bio siv, al je popodne opet malo smijeha sipalo Sunce, proljetno, divno i mirisno.
Vraćajući se doma iz lutnje, prolazeci kroz kvart na svakih dvadesetak metara sreo sam neko novo, ali već otprije poznato lice. Preko desetak poznatih ljudi, izašlo je predveče u park u kvartu, šetalo, pričalo smijalo se i sunčalo.
Nisam baš sretan, što možete i sami zaključiti, ali sada nije ni vrijeme da budem sretan. Vrijeme je da razmislim i krenem, krenem potražiti svoje Sunce.
Današnja odluka, neka bude ovdje zapisano je otić na Jamajku i pogledat malo ono o čemu razmišljam svakoga dana. Idem sad u park, gica zove, fina, neka ganjica...pa onda vecernja kavica za ekipicom za vecernje kavice...
Pogledajte CRASH, film koji je pobro "ne znam kolko" Oscara ove godine, a govori o nama, ljudima.
Ljudima, budalama.
CU ---- VanJah
- 19:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sunce i zvijezdice

Jedino sto u danasnjem danu vrijedi jest Sunce koje je nakon nekoliko dana napokon pobijedilo glupe crne oblake, koji osim kiše donose umor, depresiju i sivilo.
Monotonija je pobjedena u vremenskim okvirima. Jos da mi se i u zivotu nesto promijeni bilo bi prekrasno. E sad, ljudi koji me poznaju znaju da kako bi mi se nesto promijenilo i kako bi mi zivot postao zanimljiv, potrebno je i da mali VanJah uzme stvari u svoje ruke, supi se koji put pred ogledalom, pronade nesto sto ga zanima i krene to raditi i kroz to se ispuni.
Jer, jebemu Vanjah, od fruli na krovu nema pomaka, svijet se sigurno ne okrece zbog toga. A i nezanimljiv si ljudima, VanJah. Sta si radio danas? Opet sam pusio na svom krovicu cijeli dan. I? Pa daj se pomakni s mjesta druze!
E, mali VanJah bi mozda to i napravio, ali nema te stvari koja bi me mogla zainteresirati na duze od tjedan dana. Znate kak je, ful se nabrijem, zaletim se, krenem s time, imam snage i svega, al jednostavno zelja popusti, volja nestane i imate malog Vanju koji ne zna sta bi sam sa sobom radio.
Rado bi mjenjao drustvo, ispravljao nepravdu, dizao revolucije, ali i tu imam problema. Sam sam ja u svemu tome.
Sam sam u svemu sto me okruzuje, shvatio sam u zadnjih mjesec i pol dana, a ono sto me okruzuje ispada da su balava i neodgovorna djeca, koja drze do stvari kojima njima pasu, a za sve ostalo nemaju ni vremena ni strpljenja, ni volje ni truda. To mi je jasno, ja sam, dovraga, isto takav.
Sa ovom zadnjom recenicom posrao sam jako puno stvari koje sam za druge napravio kroz proteklih mjesec dana. No neka, neka, ponasanjem sam vise zasluzio titulu nezrelog derista, nego odgovornog gospodina.
Rado bi objasnio ljudima oko sebe, da imamo vec previse godina da glumimo djecu koja trce livadom od cvijeta do cvijeta, od igračke do igračke i da se bavimo stvarima koje nas zanimaju u danom trenutku, a u slijedećem, kad nam dosade, da ih totalno zanemarimo.
To mi se dogada, često, jako često. Krenemo u planove, svi se nabriju na nešto, ali onda, preko noći, nestane čarolije...
Oslanjao sam se možda previše na neke ljude kroz cijeli svoj život, u njih jako puno ulagao, a oni se, kao ni ja, na kraju krajeva, nisu maknuli sa mjesta gdje su bili prije 20, a i više godina. Nisu se još uvijek maknuli od mamice i tatice, od glupih djetinjastih priča, a što je najbitnije gotovo svaki od nas, u svojoj glavi predstavlja sebe kao odraslog gospodina čovjeka spremnog da se uhvati u koštac sa svakim životnim problemom. Ni blizu, većina njih posustane, a većina ne rješi problem već samo ublaži posljedice. Jebeno. I tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan.
I onda radi, trudi se, bori se, pomaži društvu.
Mislim da ne. Mislim da nikako ne. Mislim da ću od danas pomagati sebi, rješavati svoje probleme.
Jebe mi se za politikE, jebe mi se za curice, za pobjednike svjetskih nogometnih prvenstava, jebe mi se za nove nebodere, nove autoceste, nove cijene nafte, unije, svemirke projekte, nove automobile, mobitele, procesore, nove nedjeljne propovijedi, jebe mi se.
Ovo društvo ne zaslužuje da se za njega borite. Osim ako u tome ne vidite neku osobnu korist. Jer ljudi vam ne znaju cijeniti ništa danas, ni dobrotu, ni milost, ni ljubav, ni prijateljstvo, ni drugog čovjeka.
Kažem ljudi zato, što nas je većina takva. I pogledajte kako sam to napisao: Većina NAS je takva.
Misliš da si drugačiji? Hajde, hajde, baš me zanima...zašto misliš da si veći?
- 10:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2006.

Nada

Budi se radnicka klaso, danas je dan kad ce vam se zuljevi odmoriti. Oci snene dobiti sto trebaju, fino se odmorite, papajte, jebite....
...osim ako niste jedan od onih koji radi bez obzira na praznike, pogotovo ove radnicke...

Pa kaze ADF, a ujedno se i ova stvar vrtila najvise na mojoj playlisti ovaj vikend (koji mi zacudo traje jos uvijek iako je ponedjeljak)

Step Forward Youth
At The Moment Of Truth
Don't Be Distracted
Don't Be The Fool.
Step Forward Youth
At The Moment Of Truth
Go Beyond The Senses
Get A Clear View

When You're Deafened By The Sound Of Betrayal
And There's No One Left To Trust
Falling Off The End Of The Scale
You Carry On Because You Must

When You're Down To The Last Of Your Senses
And The Pain Is Brokin' Out Of Thoughts
Somehow You've Got To Pull Yourself Together,
You've Got To Make Good Of All The Things, You've Been Taught

When You're Deafened By The Sound Of Betrayal
And There's No One Left To Trust
Falling Off The End Of The Scale
You Carry On Because You Must

Just When They Think It's All Over
Just When You Think You're Falling Back In Line
Maybe Just A Small Word To A Young Child
Maybe Just A Moment Of Peace, In Your Mind

Voli vas V!
- 14:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 29.04.2006.

Ovo

Ovo je nevjerojatno, jeste primjetili predloske na novim blogovima? Onaj lijepi papir, s olovkom, leptiric u desnom gornjem uglu...Zakon, zakon, a nesto novo?

V
- 18:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 22.04.2006.

Malo smijeha u kisnim danima, hare, hare!!!!!!!!!

...ReVeJeReBe i price sa osuncanog otkoka HripihiTudiHa...

Prica Broj jedan. 22.04.3006.

"Dragi moji, ovo vam govorim ja, ReVeJeReBe eMATeEReEVeAeMeSEeNAJodEBeEeM, no možete me zvati Reve. A zašto bi me upoće zvali? Vi me dovraga ni ne možete zvati. A ako me i možete zvati, u nekim svojim halucinogenim snovima, ja vam se neću javiti. A znate li zašto vam se neću javiti? Zato što ne postojim, zapravo ja postojim, ali ja sam vama daleko, jako daleko. Tisuću godina dalje od vas. Zaista, pogledajte gore iz koje je godine priča. Jeste? Eto.
Ja sam dakle u budućnosti. Vama je to vjerojatno jako zabavno, meni bi bilo da mi neko danas napiše pismo iz 4006. "Joj gle, pismo iz budućnosti...", rekao bih "...baš zabavno.".
Meni to nije zabavno.
Jebi ga.
Ali meni ni nema šta bit zabavno, kad ja ne pišem ovo kako bih sebe nasmijao.
U krajnju ruku, ja se sad ne zabavljam, mene još nema. Hehehehe, ovo je zabavno zar ne?
Dosta.
Vas bi sad moglo zanimati kako mi je živjeti u 3006. Što sve postoji, što se događa, šta ljudi rade, šta su izmislili.....
To vam nažalost ne mogu reći.....hehehehe...i ovo mi je zabavno. Naime, znate li zašto vam ne mogu reći....ja ne znam kako je vama u 2006., da bih ovo u čemu ja živim nekako usporedio. Mogu vas pitati...jeste li prije 1000 godina imali npr. čaše, jer ako niste, to je novo. Mi ih sada imamo. I tako sa svime...npr. ako niste još vidjeli avion, to postoji danas. I takve stvari...
Vidim da će ove razlike u godinama biti mali problem.
Jebi ga.
Ajmo dalje...
Ja živim na malom otoku. Sigurno znate što je otok, jer moj otok postoji već više od 1000 godina. Možda to i vi znate, jer živite na mom otoku. Možda se danas (hahahaha i ovo mi je smiješno. Kao "danas" kao prije 1000 godina hahahaha) nekako drugačije zove, a vi stojite upravo na mjestu gdje ću ja ovo napisati danas (hahahaha, opet to danas). Naime, ne znam tko će pronaći ovo pismo, jer ga nikome ne šaljem. Kad me poštar pita za adresu, reći ću: "Ajd, stari, koga briga? Pošalji ga u 2006., svima će biti zanimljivo, pa iz 3006.-te je, kaj ne?".
nadam se da je tako i bilo, ako je bilo znaći da ću uspjeti.
Zanimljivo.
Tu bih ja za danas stao, možda vam sutra (hahaha)... uglavnom... možda jednog dana, koji će meni biti jučer ili prekojučer, a vama sutra ili prekosutra naiđete na još kakav komad papira, znat ćete da sam/ću/ vam pisao/šem/ti.
Do tada, pozdrav....
Reve."






- 18:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

da mi je biti...

...Zelja za slijedeci rodendan, bozic, uskrs, bla, kad god da bio neki dan kad se ispunjavaju zelje. Zelim da nitko ne zna tko sam, gdje sam i da postojim 24 sata. 24 sata bjega od svega sto ima ljudski oblik ili je izmislila ljudska ruka. Samo priroda i mir.

...Sjecate se kad smo imali petnaest godina i brijali na velike mudrace i ucitelje i pronalazili smisao svega u svemu? Pitam se kad je krenulo krivo? U kojem trenutku sam zatvorio vrata svijetu i poceo mu braniti da ude u mene i dozvoli mi da osjetim njegovu snagu.

...Imao sam vrata, drzao sam kvaku, rekao sam da cu ljudima dati jos jednu priliku, samo jos jednu. Dao sam cijelom rodu povjerenje, ali onda kad sam bio spreman otvoriti ih, shvatio sam da su zakljucana.

Zelim s vama gledati sunce i nebo i mjesec i zvijezde i more i valove i ptice. Zelim s vama udisati zrak, dijeliti, shvacati, definirati i otkrivati, al ste prokleto preteski. Nedosljedni, nezreli, iskvareni, dvolicni i skrti. Jebi ga. Za svakog od vas mogu to argumentirati.

Ja sam se prestao smijati, jer znam da sam i ja takav. Iskvaren. Zatrovan od društva.

Jedino sto mi je preostalo izgovarati sveto ime u nadi da ce se pojaviti, primiti me za ruku, sad kad sam izgubljen i snen, razbuditi me, pokazati mi put, udahnuti snagu, staviti smijesak na lice i blagosloviti me srecom.

"Rastafari is the only one we're trusted."
- 11:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 18.04.2006.

osjeti bol

"Osjetim tupu bol ko kad starca sasjeće,
u prsima me presjeće,
poput suza iz oka, mi krv poteće,
dok gledam još jedno tužno veče,
jer još jedan dan sad prolijeće,
ostavlja mi stvari kaj ni'ko neće,
i ljude zbog kojih mislim da fakat tu nema sreće,
nema povratka,
pa savjest me peće dok palim svijeće,
i pitam onog kaj sve pokreće:
"zakaj ne osjećam ništa prema duši na čiji grob stavljam cvijeće?"
I neko reče da prijatelj ga zaniječe,
prije treće kokotove
pa sad za njega kleče
i mole, da bude bolje,
svetice, a i drolje,
jer poslije bolnog života ne žele se spustit dolje,
kada smrt pokuca iz straha se odmah puca,
ulice prepune stakla, slomljenih ljudskih srca,
koja neće zacijeli ko rana, staklo se mrvi,
on je bio prvi
hladna osoba vrele krvi...."

........

"pitam se kad osjetim: da li osjećaš isto?"

Target i El Bahatte

- 09:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.04.2006.

Uskršnja poruka

Premda je u mojoj vjeri nezamislivo slaviti datum ponovnog rodenja božjeg poslanika na zemlji, jer se u mojoj vjeri takav još nije vratio, uskrsnuo, današnjem danu i značenju današnjeg dana ipak u sebi pridajem veliku važnost.
Možda je to zato što su se u zadnje vrijeme raspali neki sistemi u kojima sam funkcionirao, a na njihovom mjestu još nema funkcionalne zamjene, nego je velika praznina, pa se nadam da će uskoro doći dan kad će te stvari uskrsnuti, u nekom novom, još neviđenome obliku.
Uskrs je po nekoj mojoj slobodnoj procjeni dan posvećen nadi, nadi da stvari nikada ne prestaju, da su trajne vječne i neuništive. Možda nama ljudima, Uskrs, ne služi ničemu doli oslobođenja od straha koju nam donosi znanje da naš život nije vječan. Kao, umrijet ćeš, uskrsnuti, sjediti uz Boga, ako si bio dobar i drag, ako ne Bog će ili oprostiti, ili ćeš gorjeti u paklu. Uglavnom, nešto se poslije te smrti događa što je puno ljepše, nego da samo umremo. Zar ne?
No pustimo to. Uskrs je jedan od onih dana u godini, koji bi nas trebao podsjetiti na stvari koje su nestale, a nekad su bile prisutne i Uskrs je idealna prilika da u miru naše vlastite kuće, stana, sobe, šatora ili spilje, u svoj vlastitoj glavi, te stvari ili zauvijek zakopamo ili da im ponovno damo priliku. To bi Uskrs trebao biti. Kao neki veliki restart, rekao bi nam neki ferovac.
Vratio bi se na ovaj dio rečenice: "ili da im ponovno damo priliku". Uskrs nam i ove godine možda dolazi i da nas podsjeti na upravo to, da dajemo stvarima, ljudima i sebi nove prilike, da ne odustajemo, da ne dopuštamo da stvari umru, da vjerujemo da ih ponovno možemo probuditi, da ne gubimo volju i nadu.
Naravno ne očekujmo da će se stvari same vratiti. Stvari nisu Isus i nemaju tu svijest da nam trebaju. Isus se vratio sam, Bog ga je vratio, nije bitno, treba naglasiti da ljudi i stvari ne funkcioniraju na taj način. Uskrs vas treba podsjetiti da ste upravo vi ti koji trebaju dati poticaj stvarima da se ponovno rode, probude, vrate, uskrsnu.
Eto, ja sam o tome danas razmislio uz jutarnji dorucak s bakom i bratom. Ne znam hoće li to uzrokovati i neke promjene u mom ponašanju, jesam li spoznao nešto cega cu se strogo pridrzavati od dana danasnjeg, ali nije ni bitno, Uskrs je isto tako i dan koji se ponavlja svake godine i prilicno je jednak.
Za kraj mogu vam jos svima cestitati Sretan Uskrs. Svim velikim vjernicima zelim da im ovaj Uskrs bude posebniji od svih drugih Uskrsa, a vam ostalima koji ne dajete važnost Uskrsu, kao vjerskom prazniku, sjetite se da Uskrs ima i ne biblijska značenja.

S.U.

Voli vas RAS

- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.04.2006.

Život

Stari doper, nekoliko godina stariji od mladog Vanjaha, gledao ga je s postovanjem. To je mladom VJahu ulijevalo pouzdanje i budilo poštovanje.
"Vjah, volim te više od 80% ljudi u ovom gradu, al radis uvijek iste greske. Trebas se podici na visu razinu od ove nase. Gledaju me kao sljam, kao olos. Nakon sveg ovog sta sam prosao osobno bi pucao u sve te dopere. Digni se iznad ove ulice, napravi odmak. Nekda smo svi brijali zajedno, bili obitelj. Ti si onda jos bio mali. Nema tog vise Vjah, danas te vise nema tko paziti, sam si i odrastao. Makni se sad od nas, od sveg toga. Od policije, zatvora, bijede i srama. Budi gospodin sine, ne sljam kao mi koji ljepotu pronalaze u brojanju ispijenih boca pive ili ruma, ne kao mi koje gledaju ocima punim mrznje i nerazumijevanja. Uzmi knjigu citaj, diplomiraj, nauci disati i onda opusti, zapali pljugu kao gospon covjek, potapsaj si komada po ledima, daj joj pusu, budi daleko. Daleko od ovog sranja....brate....daleko."

---ovo nije jos jedna izmisljena pizdarija---op.a.

Ras VanJah Rolla
- 01:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 14.04.2006.

Pazi sad

Mladom rasti upravo je umro kazić. Dub, reggae, dancehall zamijenili su samo zvuci i poklici koji se mogu cuti kroz uvijek otvoren prozor sobice....djeca se igraju, skacu, rastu to zivcira...djeco, maknite se s ulice i odite u sume, parkove, na livade...udisite cist zrak i maknite se od nasih sranja....
...uglavnom, sad cekam neke novce, koji ce mi donjeti novi kazić. Do tada traje vrijeme tisine.

Psssssst!
- 16:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.04.2006.

uzdah

...mogu jos samo uzdahnuti. Nisam slobodan. Nisam, zaista. Misli su mi uperene u samo jednu stvar, koja je tako daleko, daleko, mozda i predaleko. Najgore je kad dotaknete zvijezdu i onda se naglo spotaknete, padnete i padate, i nikako da stanete.
...Mladi Rasta sjedi na krovu vec danima. Noć i dan naizmjenicno se izmjenjuju, on to ne primjećuje. Glas u njemu govori mu: "Pogledaj, prijatelju, pogledaj bolje. Vidi koliko ima noćas zvjezda na nebu, zar mislis da je tvoja samo jedna?"
...Mladi Rasta ne odgovara. Samo suti. Gleda sa krova u tisinu ulice. Toliko je tiho da izgleda kao da je bjeda nestala, kao da je sve čisto i savršeno. I je. Sve je čisto i savršeno, ali zato što ništa ne postoji. Noć je stavila na stand by, cijeli svijet. Sve lijepo, sve ruzno. Ostala je samo tisina, mrak i nula.
...Nula, odgovara mladi rasta, nakon jos jednog dima. Mozda sve treba ostati na nuli.

I ponovno....mozda?
- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

Noć

Nad grad je pala noc....Zrak je i dalje bio vruc, nepodnosljiv. Svakim udahom palio mi je pluca. Postalo je neizdrzljivo, tesko, pretesko za mene. Ja sam samo mali individualac. Mrvica bacena na kuglu koja radi krugove oko malo vece kugle. Bog mi je poklonio razum, kojeg bi najrade prodao za dva pelina i poslije njih se vratio u nista, ostajuci nista....
...Mladi Rasta sjedio je na krovu i plakao. Ostao je sam. Jedini pravi idea - ljubav, bila je daleko, daleko.
"pogledaj se psu", mislio je. "Ostajes u ovoj suhoparnoj ulici, u nezdravom gradu, lutajuci od kutka do kutka prozdirljivo trazeci ostatke, kako bi utazio neizdrzivu zed u sebi."

...Suze...bol....
Bit će bolje sutra, ili prekosutra, mislio je Rasta. Mozda...
- 03:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 07.04.2006.

odjebite

ako nesto stvarno mrzim, onda su to lazi i spletke.
- 19:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pa kaže

Yo, if they can stop this fruit
they would pop this route
chop this fruit
treat us like a prostitute
knock this youth
see me in my cocky suit
God's recruit
From fallin even God's salute
Tribal truth
Jah people can't be mute
Share my youth to Babylon can't regroup
Sing, to Babylon can't regroup
Sing, to Babylon can't regroup

Lauryn Hill
- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jos malo Sizzle

Artist: Sizzla

Teach The Little Children

CHORUS
All you need is love to make you happy and free (happy and strong)
Praise King Selassie I His majesty
All you need is love to make you happy and strong (happy and strong)
Praise King Selassie I the Conquering Lion
All you need is love and you'll have to survive
Proper education keep the children alive... oh yea
I see the sparkles in your eyes

Igziabeher, most high gets my praise
I sing it for the girls on stage
Play this on the airwaves
Rastaman come free up the slave
Whoa oh hail the ancient of days

CHORUS
All you need is love to make you happy and strong (happy and strong)
Praise King Selassie I the Conquering Lion
All you need is love to make you happy and free (happy and strong)
Hail King Selassie I His majesty
All you need is love for the people survive
Proper education and the children survive
Oh Black woman I see the sparkles in your eyes yea

Whoa oh oh ey
I never leave Black woman no way
Not for critisism nor for what people say
She's my ey Black Queen and she's so clean and
she surely pleases me
Queen mother earth my Black lady
you bring my baby whoa whoa whoa

CHORUS
All you need is love to make you happy and strong (happy and strong)
Praise King Selassie I the Conquering Lion
All you need is love to make you happy and free (happy and strong)
Burn Babylon and set the captives free
All you need is love for the youths to survive
Proper education keep the children alive whoa oh
Black woman I see the sparkles in your eyes yea

Whoa oh oh oh burn dem burn dem yea eh
Igziabeher, the most high gets my praise
I sing it for the children on stage
Play this on your airwave
Rastafari come free up the slave
Hail up the ancient of days little children...

CHORUS
All you need is love to make you happy and strong (happy and strong)
Praise King Selassie I the Conquering Lion
All you need is love to make you happy and free (happy and strong)
Praise Rastafari His majesty
All you need is love for the youths to survive
Praise King Selassie and keep the youths dem alive whoa oh
Black woman I see the sparkles in your eyes yea

Whoa oh oh oh yea, Tadias ok
Look at yourself observe your nation
Protect yourself from all these devastation
Just be joyful and burn them frustration
Rastman a chant repatriation
Smoke the herbs and hold the meditation
Big up the motherland sing mi song

CHORUS
All you need is love to make you happy and free (happy and strong)
Praise Rastafari His majesty
All you need is love to make you happy and strong (happy and strong)
Praise King Selassie I the Conquering Lion
All you need is love for the youths to survive
Education keep the youths dem alive
Black woman well I see the sparkles in your eyes yea eh

Whoa oh yea eh ey uh huh
Igziabeher yo most high gets my praise
I sing it for the children on stage
Tell them play da one ya pon the airwave
Emanuel free up the slave
Hail up the ancient of days

Amharic words
Igziabeher (King of kings)
Tadias (Hello)

Amharic is the main language in Ethiopia and is
also spoken in Egypt and Israel

SIzzla
- 09:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 04.04.2006.

Sizzla - Speak of Jah

Most high
Hey hey
Rastafari he knows
Oh yeah Jah knows
Hey

Life is so hard at times
Believe me youth, yes
Put your trust in Jah
Hell see you through
Like the stars above
That shine so bright
That is how Jah love
Makes me feel inside
Poverty and crime
stalks the streets yeah yeah
Other things on mind,
Like food to eat
People lost their lives
Cant you see? Oh oh
Weve got to do whats right
So then we reach

Ooh... Jah love is all we have, yeah
Jah love is all we have
Jah love is all we have, hear me sing
Jah love is all we have, yeah... Ugh

Was just the way we grow
Sufferation we fed
Now the world should know
To give and and take
My true experience
The pressure we bear
And you are not different
So love and care, and share
What would the people say
About all this ? yeah yeah
Struggle we face everyday
Theyre so tired of it
The conquiering Lion break our chain
And give us all the victory, again and again

Ooh... Jah love is all we have
Jah love is all we have
Jah love is all we have
Jah love is all we have

Ooo... wooo... yeah, yeah, yeah, yeah... aaah aaah
So we got to live it up today
Oh not to suffer to no way
So we got to live it up today
Oh not to suffer no way

Jah love is all we have
Jah love is all we have
Jah love is all we have
Jah love is all we have

Siz'



- 10:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

bob marley - redemption song

...

Emancipate yourselves from mental slavery;
None but ourselves can free our minds.
Have no fear for atomic energy,
'Cause none of them can stop the time.
How long shall they kill our prophets,
While we stand aside and look? Ooh!
Some say it's just a part of it:
We've got to fulfil de book.

Nesta
- 20:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2006.

We have a DEAL....

Kad hodate prema jugu uz rijeku Ahrai doći ćete do plaže. Plaža se prostire uz cjeli južni dio grada i uz plažu i na plaži nalaze se bogate vile, na istočnoj strani stare, pa sve novije prema zapadu i kafići, vrlo popularni i mnogo posjećivani od strane turista koji dane provode na prekrasnoj pješćanoj plaži koju oplakuje čista pava voda oceana. Black&white, noćni klub nalazi se negdje na sredini te velike plaže dugačke nekoliko kilometara. Jedan je od najvećih u mom gradu. Ima više katova, tri čini mi se. Dok su prizemlje i prva dva uređeni za turiste, treći je VIP prostor u kojem se opuštaju najbogatiji turisti, ali isto tako najuspješniji biznismeni u gradu. Velika većina tih biznismena su narkobosovi ili svoje bogatstvo stjeću baveći se nekim kriminalom.
Kad sam već kod toga, u mom gradu gotovo je nemoguće pronaći čovjeka koji je podrijetlom s moga otoka, a stekao je novce nekim poštenim poslom. Ima ih, naravno, kao i svugdje, al prava su rjetkost. Teško je naći i političara koji nešto vrijedi, večina njih zarađuje prodajući državnu zemlju, sklapajući poslove koji nikako ne koriste našoj zemlji, ali za te poslove oni osobno dobivaju gomilu novaca, pa je onda potpuno razumljivo zašto odjednom zanemaruju sve ostale građane, zašto odjednom zaboravljaju da imaju odgovornost, jer vode cijeli jedan narod, zašto okreću leđa obećanjima koje su dali na izborim. A i o izborima bih mogao vam mogao puno pričati. Nisu baš pošteni, jasno su iscenirani, ljudi koji su prije par desetljeća došli na vlast, osigurali su se da na vlasti ostanu dok im paše. Vjerojatno dok ne iscpre sve izvore naše zemlje, koji im mogu donjeti neki novac.
Sjećam se prošlih izbora koji su bili prije dvije godine. Imao sam pravo glasa, ali sam odbio otići na izbore, jer meni osobno ne odgovara cijeli ovaj sustav u kojem živimo. Svako treba voditi sebe, uz razum, odgovornost i poštivajući tuđu slobodu. Ne trebaju nam stranke da se bore za nas. Pogotovo ne kad nam te stranke rade što nam trenutno rade. No, to je moje idealno poimanje života (ne sistema, života) u najkraćim crtama. Teško je zamisliti takav oblik postojanja društva, a još je teže oblikovati takvo društvo u praksi, jer bi se društvo iz valstite svijesti trebalo oblikovati. Još dok sam bio dječak, objasnila mi je majka: „previše ti je budala za to sine....možda jednog dana.“ I u nadi da će to „možda jednog dana“ ipak doći ja ustajem svako jutro i živim u sistemu u kojem živim najbolje što mogu.
Pričao sam vam o izborima. Dakle, prije dvije godine bili su izbori. NSDC stranka, koja je tada bila na vlasti, stranka je centralne političke opcije. Od kad su prvi puta izašli i pobijedili na demokratskim izborima, sve su samo ne centralna stranka. Ponašaju se kao krajnja desnica. Ma ne ponašaju se ni kao krajnja desnica, ponašaju se kao kralj, kralj koji odlučuje o svakoj pojedinosti na temelju vlastite volje i profita. Daleko od naroda, daleko od liberalnosti.
Ljudi su počeli primjećivati da se zemlja prodaje strancima, da tvrtke kupuju stranci, da NSDC vodi zemlju pod utjecajem stranih lobija. To nikako nije moglo biti dobro i narod je to znao. Za divno čudo NSDC je dobio i na slijedećim izborima, i na slijedećim, i na slijedećim, ovi posljednji su ovi o kojima ću vam sada pričati.
Na tim posljednjim izborima izašla je i stranka DS. Program je govorio da se radi o također političi centralno orijentiranoj stranci. U njoj je bilo nekoliko ljudi koji su izašli iz NSDC, puno novih političkih lica, spremnih srušiti vlast i pokrenuti zemlju prema razvoju. Puno su obećavali, a ljud su im vjerovali. Ja sam isto slušao neke predizborne govore, Alhura Tameteia, predsjednika stranke, jednog intelektualca, doktora medicine i što je najvažnije zaista poštenjačine i dobrotvora.
On je jedan od prvih koji su izašli iz NSDC i to je napravio mjesec dana nakon što je NSDC pobijedio na prvim izborima. Bio je ministar pravosuđa. Nakon što je izašao iz stranke i dao ostavku na mjesto ministra, počeo je javno govoriti o stvarima koje su se događale u uredu vlade.
Uglavnom tri tjedna prije izbora, Alhur Tametei poginuo je u čudnoj automobilskoj nesreći i mnogi vjeruju da su ga dali ubiti članovi NSDCa. Dokaza nije bilo dovoljno. Policija nikada nije pronašla, ne samo odgovornu osobu, već nikada nisu dali objašnjenje kako je do nesreće došlo. U istom automobilu nalazio se i Tametiev sin, Maheim Alhur Tametei. On je ostao paraliziran, jedan je od največih književnika, nobelovac, također veliki intelektualac.
On je otputovao u Francusku, i tamo se bori za slobodu naše zemlje, ne u smislu slobode pojedinaca, već da se očisti od lopova koji sjede na vlasti. To radi već dvije godine i čak je prije godinu dana uspio spremiti dvojicu bivših ministara financija u zatvor. On je jedan od onih ljudi koji su spremni boriti se za istinu, a u svejtu jako respektiran, pa se njegov glas zaista i čuje. No ne može jedan protiv cijelog lanca. Barem ne dovoljno jako da ga zauvijek raskine.
Ljudi oko mene, dok je bilo vijreme prije izbora pričali su kako će glasati za DS, gotovo svi su to pričali, ankete provedene među stanovništvom pokazivale su do zadnjeg dana prije izbora, čak i nakon Tameteieve smrti da DS treba dobiti izbore. Izbori su došli NSDC je pobijedio. Tada su bile one pobune o kojima sam vam pričao. Maheim Tametei izašao je iz bolnice i pobjegao u Francusku. Pola godine poslije napisao knjigu o tim izborima, stvarno dobru knjigu i pobrao nobelovu nagradu. Prvi s našeg otoka.
O svim tim događajima uvijek razmišljam kad prolazim kraj svih tih kuća na plaži. Pa tako sam razmišljao i danas oko šest navečer, kad sam išao prema Black&Whiteu. Sve te prekrasne kuće, izgrađene na jednoj od najljepših plaža na svijetu, a ujedno izgrađene na ljudskoj patnji, iskorištavanju, krvi, suzama, pljački...na jednoj terasi jedne kuće vidio sam, danas, jednog bogatog debelog bijelca koji se sunča, sa smješkom na licu i sisatom plavušom na ležaljci do njegove.
Čak i kuće na istočnoj strani plaže imaju krvavu povijest. Njih su izgradili bogati zemljovlasnici, još dok su crnci na mom otoku bili robovi.

Krenuo sam danas popodne uz rijeku Ahrai do plaže i oko šest sati nalazio se jedno pola kilometra od Black&White kluba. Išao sam potražiti, Narnaha Nehrua, čovjeka koji je moj biološki otac, zamoliti ga da me zaposli u svome klubu. Iz priča o njemu koje sam slušao dok sam radio kao konobar u jednom drugom kafiću na plaži, još kao dijete, znao sam da je on čovjek koji se kreće među tim gadovima o kojima sam vam gore pisao. Neko od njih, siguran sam odgovoran je za nestanak i smrt moga prijatelja i na meni je grijeh koji ću nositi do kraja života, odgovornost da ih osvetim, na bilo koji način.
Noćni klubovi otvaraju se oko deset navečer, a njihovi gazde u njima imaju urede u koje obićno navračaju predvečer, poslije ručka da vide jel sve spremno za tu noć. Nadao sam se da je Narnah jedan od tih gazdi koji imaju taj običaj.
Kad sam došao ispred kluba, pokucao sam na prednja velika, zacrnjena, staklena vrata. Nitko nije otvarao. Napravio sam krug oko kluba i sa stražnje strane vidio da postoji još jedan ulaz. Vrata su bila otvorena, ušao sam. Našao sam se u hodniku. S lijeve i desne strane nalazili su se uredi. Tri ili četiri ureda, na vratima su stajala imena ljudi koji u njima rade. Nijedno nije bilo Narnah Nehru. Pokucao sam na vrata na kojima je pisalo Tirena Vyori, tajnica. Stisnuo sam kvaku, gurnuo vrata. Unutra je za stolom sjedila žena, ispunjavala neke papire.
„Da?“, rekla je. „Kako vam mogu pomoći?“
„Tražim gospodina Narnaha Nehrua.“
„A vi ste?“
„Vanjah Alegon“
„A zašto ga trebate? Vidim da nemate dogovoreno, jer on popodne ne prima stranke“, rekla je.
„Da, nemam. Trebam ga za nešto, vezano uz posao“, rekao sam.
„Nazvat ću ga. Pričekajte vani“, rekla je.
Opet sam se našao u hodniku. Gledao sam slike na zidu. Na slikama je bio klub i ljudi unutra za vrijeme nekih koncerata, partyja. Nekoliko slika Narnaha, krupnog čelavog crnca i nekih poznatih glazbenih izvođača.
Nakon nekoliko minuta izašla je tajnica iz ureda.
„Gospodin Nehru je u svom kafiću 2small. Rekao je da dođete tamo.“
„Hvala“, kimnuo sam. „Do viđenja.“

2small nalazio se tristo metara dalje na samoj plaži, desetak metara od samog mora. Bila je to mala kolibica sa slamnatim krovom. Polu-otvorena. Idealno da popijete koktel i malo odmorite od Sunca. Narnah je sjedio na visokim stolcu uz šank, pušio cigaru i gledao prema moru. Došao sam do njega. Gadio mi se.
„Dobar dan“, rekao sam mu.
„Vanjah, lijepo te vidjeti. Sjedni“, pokazao mi je na stolac do njega. „Daj mu nešto da popije. Sigurno je žedan.“, rekao je konobaru.
Konobar me pogledao. Ja sam mu kimnuo da neću ništa. On je slegnuo ramenima i otišao dalje raditi.
„Vanjah, kako ti mogu pomoći?“, pitao me Narnah. Na licu je imao onaj smješak, poslovni smješak. Gad. Tko zna što je mislio u svojoj glavi dok mi se smješio. Osjećao sam da razgovara sa mnom samo zbog neke dužnosti prema mojoj majci koju je iskoristio i odbacio. Osjetio sam sad ljutnju i prema njoj. Što je ona imala raditi s takvim tipom kao što je Narnah. S gadom, kriminalcem, ljigom. Sigurno joj je ponudio tisuću laži, a ona je bila mlada i naivna. No pustimo greške moje majke da počivaju s njom.
„Gospodine....“
„Zovi me Narnah“, prekinuo me.
„Narnah. Majka mi je prije smrti ispirčala tko mi je otac. Od vas ne bih tražio ništa, kao što nikada nisam tražio i držim tu tajnu za zubima, isto kao što ju je i moja majka držala. Moj brat ne zna za vas. Ipak, moram vas zamoliti nešto...“, bio je to tekst koji sam izmislio još toga jutra dok sam pio kavu u stančiću.
Gledao me neko vrijeme i samo je šutio. Onda se u jednom trenutku nasmijao.
„To su moji geni...hahaha...“, smijao se. „Odlučan govor i odlučno držanje.“
Meni nije bila smiješna ta šala. On je to vidio i prestao se smijati.
„Reci, što trebaš? Novac?“, odjednom je postalo jasno da ga boli kurac za mene i mog brata. Moja majka je umrla u uvjerenju da nas voli. Sve je to bila lažna gluma da vjerojatno sebi, taj licemjer, umiri savjest. Opet je kroz mene prošao val mržnje prema tom čovjeku.
„Ne trebam novac, trebam posao“, rekao sam.
„Ti bi radio“, rekao je. Gledao sam ga ravno u njegove pokvarene oči. „A što ti znaš raditi?“
„Radio sam kao konobar, pa sam mislio ako ima mjesta za mene u klubu ili tu u baru, rado bih radio.“
„Kao konobar“, rekao je. Kimnuo sam. Vidio sam da razmišlja. Gledao me.
„Ajde papčino, to si barem dužan mojoj majci.“, mislio sam.
On je i dalje razmišljao.
„Danas je srijeda. U petak u sedam sati dođi u klub. Javit ćeš se gospođici Tireni. Ona će ti reći što ćeš raditi.“
„Hvala“, rekao sam.
„I sjeti se da sam ja za tebe, Narnah, tvoj šef i ništa drugo. Ne očeku popuste i drži jezik za zubima“, rekao je. Nasmiješio se i kimnuo mi glavom.
„Dobro“, rekao sam.
„Onda smo se dogovorili. Petak, sedam.“
„Do viđenja“, rekao sam i ustao sa stolice. Pozdravio me. Osjetio sam olakšanje, s jedne strane zato što ću početi raditi, a s druge strane što ne moram više sjediti kraj njega. U mojoj glavi on je bio samo gad. Gad i ništa drugo. Krenuo sam prema kući.

U petak počinjem raditi, samo je to važno. Kad radite u klubu kao konobar, ljudi koji rade s drogom prilaze vam sami. Žele da prodajete za njih. Nije su oni sam vrh narko-mafije, ali su dobar početak da se asimiliram među njih. Tome sam se malo i razveselio.
Sad će trebati imati hrabrosti, samo hrabrosti, pustit ću je da me vodi. Bit ću jak, odlučan, bitka počinje. Ja sam moram izaći kao pobjednik.
Isto tako trebat će imati i strpljenja. „S vremenom“, mislio sam, „stvari će doći na svoje.“
- 19:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2006.

Bezdan

Nikad u životu nisam upoznao svoga oca. Do nedugo prije majčine smrti mislio sam da je poginuo kratko nakon bratovog rođenja. To mi je bilo sumnjivo, jer bi ga se sigurno sjetio, budući da je moj brat mlađi od mene, a ja nisam vezao nikakva sjećanja uz svog oca.
Moja majka je umirala od bolova i tumora na krevetu, brat je radio. Ja sam sjedio i gledao je. Pušio sam duhan i mislima joj pomagao da se odhrva bolovima koji su je proganjali u snu. Teško je gledati sinu kako mu majka umire. Mrzio sam tada cijeli svijet. Molio sam Jaha da joj udahne snage, da ta bolest prođe sama od sebe ili da je uzme k sebi da se ne mući toliko. Sada sigurna uživa i ljubavi i sreći, pakao je proživjela umirući.
Pretpostavljam, da kad majka ostavlja dvoje djece, od kojih jedan ne radi, a drugi je maloljetan da se brine kako će oni dalje rješavati egzistencijalne probleme u životu. U tom svom bunilu, pozvala me k sebi da si malo olakša dušu, a i da mi kaže kako da se najlakše pobrinem za sebe kad je ne bude.

„Lagala sam vam, sine... i tebi i bratu....“ mumljala je.
„Što pričaš majko?“ pitao sam je. Mislio sam da bunca u bolovima. Da ni ne zna što govori.
„Vaš je otac živ...“, rekla je.

U prvi mah osjetio sam oduševljenje. Imam živog oca. Pomislio sam da je u zatvoru ili na nekom brodu, jer to je najčešći slučaj zbog kojeg bi otac mogao napustiti dom. No odmah mi je na pamet palo da su se rastali iz nekog razloga. Ali sjećao bi ga se, imali bi negdje njegovu sliku. Bio bi prisutan u nekom obliku.

„Vaš je otac Narnah Nehru...“, rekla je.
„Mama, Narnah je tvoj gazda“, rekao sam. Sad sam bio siguran da bunca.
„Narnah je dugo bio moj ljubavnik...“, rekla je.
„Spavaj mama“, reko sam joj i dalje ne vjerujući joj.
„On zna da ste mu vi sinovi. Voli vas. Uvijek mi je dodavao na plaći da vi bolje živite....aaaaaaaa....“ bolovi joj nisu dali da priča.
„Kunem se...“ dodala je.
„Dobro, mama, dobro... u redu je...zašto mi to sada govoriš“, budući da se držala priče, počeo sam joj vjerovati. Obično bi buncala u snu, nikada ne bi bila dosljedna u priči, jer ne bi znala što govori.
„Kad umrem...“
„Nećeš umrjeti!“, rekao sam.
„Kad umrem, javi mu se. On će vam pomoći“, zatvorila je oči, koje je jedva držala otvorenima. Nije mogla više pričati.
„Dobro“, obećao sam. I vratio se do stola.
„jesi li ljut?...“pitala me još.
„Nisam majko, odmori se.“

Nisam se imao zašto ljutiti. Nikad nisam mislio da imam oca, a ne znam što bi promijenila činjenica da sam znao tko mi je otac ranije u životu. Jedna stvar me ipak smetala.
Narnah Nehru, bio je jedan od bogatijih crnaca u gradu, zato što je bio vlasnik nekoliko noćnih klubova i kafića uz plažu. U jednom je radila i moja mama. Čini mi se da je imao 2small, kafić u kojem je radila, još jedan mali coctail-bar na samoj plađi i Blak&white, noćni klub, u kojem su najčesšći gosti bila djeca dilera i biznismena, pa često i dileri i biznismeni. Vjerojatno se u tom klubu prodavalo dosta droge i obavljali su se takvi poslovi, za što je on znao, pa me jedino boli što sam dijete čovjeka, koji nije tip oca kojeg bi imao. Al on me samo napravio, ako ćemo iskreno. Nikada nije utjecao na mene kao osobu, pa i sad kad ovo znam, i dalje ga ne držim kao svoga oca. Nije dovoljno napraviti djete da bi postao otac. Otac treba o djetetu i brinuti.
Ljut sam na Narnaha što dozvoljava da moja majka umire, a mogao joj je dati novac za operaciju koja joj je trebala. Ako se i htio pobrinuti za mene i brata, na taj bi nam način sigurno pomogao. Vjerojatno gadu nije bilo stalo do moje majke više, tada vjerojatno nisu više bili ljubavnici.
Obećao sam si da to nikada neću reći bratu. On je još osjetljiviji od mene, pa bi ga to možda malo i promijenilo. Bolje je da bude uvjeren u ovo što sam ja vjerovao cijeli svoj život.
Nikada se nisam javio Narnahu, jer meni i bratu on ne treba da bi smo živjeli. Što sam mu mogao reći? Da mi trebaju novci? DA mi treba nekakva pomoć. Ne hvala. Nije ga bilo nikada, tada sam mislio, ne trebam ga onda ni ja nikada.

Tako je to bilo sve do današnjeg dana. Još malo i past če noć, a ja sjedim na stolcu na krovu i pušim već stotu pljugu danas. Opet samo zato što sam živčan. Nikako ne mogu uzbaciti Cumingovu krv i beživotno tijelo iz misli.
Dugo sam popodne razmišljao o tome što napraviti, kako se uvući u lanac kokaina u mom gradu, kako saznati što je bilo s Ronijem, kako osvetiti Cuminga, na koji način osvetiti Cuminga...što uglavnom napraviti.
I tako sam razmišljao, razmišljao, razmišljao i došao do zaključka da bi se među njih mogao uvući preko svoga oca. Uh, što mi ga je ružno nazivati ocem. Uglavnom, preko Narnaha. Preko njegovog kluba, malog carstva u kojem prebitavaju ljudi među koje želim ući.
Odlučio sam sutra navečer otići do tamo i potražiti ga, reći mu da ja i brat teško živimo, da ne mogu pronaći posao i da ga molim da me zaposli. Nekada sam radio kao konobar, predložit ću mu da me zaposli u Black&Whiteu, pa ako upali na dobrom sam putu da stupim u kontakt s narkomafijom ovog grada. To bi mogao biti nekakav početak. Makar, to sam i mislio kad je Cuming rekao da će se raspitati kod Slya za Ronija. To jest bio početak, ali početak samo još većih nevolja, pokazalo se, kao što ste mogli primjetiti.
Drugi problem koji me počeo mučiti još jučer kad sam bratu ispričao što mi se sve događa, jest kako ja to mislim osvetiti Cumingovu smrt, za početak, a možda i Ronija, koji se još nije pojavio.
Razgovarao sam jučer s bratom, večerajući neko voće koje je on kupio pšoslije posla, pričao sam mu što sam sve proživio. Kako je Roni nestao, kako sam mu provalio u stan i kako sam razgovarao s Cumingom, kako sam pronašao Cuminga mrtvog. Kad sam došao do tog dijela kad sam našao Cuminga mrtvog, počeo sam se tresti, na moje oči krenule su suze i rekao sam mu da ću ga osvetiti, da je to jedino što mi je sada bitno.

„A kako ćeš ga ti to osvetiti?“, piatao me brat. „Ubit ćeš nekoga?“

Tada sam shvatio da stvarno ne znam na koji način ću osvetiti njih dvoje. Bit ću iskren, ja ne mogu ubiti nikoga. Koliko god bio ljut na te ljude, koliko god osjećao mržnje prema njima, osjećaja koji me proždirao i kojega nikada do sada nisam osjećao, ja ih ne mogu ubiti. Ja nisam ubojica i ja vjerujem da ja nisam taj koji smije suditi tko smije, a tko ne smije živjeti. Lijepo bi bilo da mogu s informacijama koje znam otići na policiju, njima sve ispričati, priznati da sam sudjelovao u kupo-prodaji kokaina i prepustiti njima da pronaču krivca, tj. osobu koja je ubila Cuminga. Krivac sam ja. Ja koji sam upeo Ronija i Cuminga u kriminal, a na to je pak mene natjerala cijela situacija u gradu i zemlji. Politika, sjećate se?
Ono što ja želim tim ljudima napraviti, je možda još i puno veća kazna nego njihova smrt. Ono što ja želim jest da ti ljudi vide kako je nama, ljudima, koji se iz dana u dan bore za svaki komadić, hrane, vode, zraka. Želim da osjete kako je to kad je čovjek prisiljen riskirati vlastiti život, da bi preživio.
Život na samom rubu društva.
Želim im uništiti njihova carstva, želim ih zaustaviti u tom krvničkom poslu kojim se bave. Uništavaju ljudske živote, i onih kojim prodaju drogu i onima koji za njih prodaju drogu. Vraćaju cijelo društvo u feudalizam, jer ne poznaju pravila, ne poznaju norme, ne poznaju milost. Oni su pijavice ljudskosti i energije, života i slobode. Njima želim uništiti njive snove i carstva. Na taj način ću ih i naučiti nećemu, a i to želim, želim ljude učiti da su život i društvo, po svojoj biti nešto sasvim drugo od onoga u što se pretvaraju.
Eto, na taj način neću postati ubojica i u još veće depresije baciti, svoju, već deprimiranu, dušu. Imam vremena promisliti o svim tim stvarima, moram prvo vidjeti tko su ti ljudi, kakvi su ti ljudi, što ih najviše boli, što im ja moram napraviti. To ću napraviti tako da ću im postati prijatelj. Učit ću od njim, učit ću o njima. Slušat ću ih, pomagati im. Tako ću vidjeti gdje je njihova slabost, njihova „ahilova peta.“ Tu ću ih pobijediti.

Sanjam one dane kad sam bio slobodan, dok još nisam bio rob voj zvijeri koja me progoni. Ovoj krivnji, ovoj tjeskobi. Zadnjih dana ne vidim Sunce, ne vidim sreću, ne vidim lijepo. Ne mogu bez toga. Stvari se moraju pomaknuti s mjesta. Moram se izvući iz rupe u koju sam upao i treba mi za to snaga.

Dok sam tako razmišljao spustila se noć nad gradom, gradom kojeg izjeda bijeda, droga, pohlepa. Ljudi su se lagano sklonili sa ulice u svoje stanove. I oni se boje mraka. Živim u getu, u prašini i u prljavštini, kao odpadak svijeta, višak i siromah.
Pa da, zaista, bilo bi smješno da živimo u svijetu gdje smo svi kao braća i sestre. U svijetu gdje nema pohlepe i svojatanja. U svijetu gdje je svaki čovjek nasmješen, sit i na toplom. Gdje ljudi nisu usamljeni, gdje ih ne izjeda zavist i mržnja, gdje mogu bezbrižno uživati uz odgovornost prema sebi i drugima. Što budi to zlo u ljudima? Zašto žele imati moć i kontrolu na drugima, zašto se jednostavno ne prepuste tom divnom vjetru i energiji, koja nas zapuhuje ljepotama svijeta u kojem smo rođeni, kojeg možemo gledati i diviti se njegovim neizmjernim ljepotama? Oko vas su slike ljudi, najljepše slike koje ikada možete vidjeti, a ponašate se gore od požara, potresa, erpucija, tsunamija, poplava i ostalih nepogoda, jedva čekate da nešto uništite. A zbog čega, zadovoljstva, moći...čega?

Ojačao sam toga dana. Našao se na rubu. Za mene postoji samo jedno rješenje. Trebam krenuti prema gore, prema van, prema Suncu i zraku, jer to mi treba, to mi treba da moj život meni postane raj.


„Yes Jah, be I strong,whenever they rise against us
They want to do us wrong,the powers of Selassie protect us
Yes Jah,be I strong,whenever they rise against us
They want to do us wrong,the powers of Selassie“







- 22:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

U will rest in...PEACE

Probudio sam se oko jedanaest sati ujutro. Soba je bila prazna. Brat je radio kao i svakoga dana. Doći će doma oko sedam navečer. Danas je subota, sutra ne radi, pa će vjerojatno spavati cijeli dan. Jebi ga, to ti je život poštenog čovjek 21. stoljeća. Pidžama ili radno odijelo.
Kuhao kavu na malom plinskom kuhalu i motao pljugu. Osjećao sam neki mir, za razliku od zadnja dva dana. Počeo sam nešto raditi za tog Ronija i imam osjećaj da će se stvari uskoro pomaknuti s mjesta i da ću dobiti neke putokaze u svojoj potrazi. Vidjet ćemo, vidjet ćemo. Razmišljao sam i o djevojci, konobarici u DCMWu. Jednom kad se završi ova strka, sigurno ću pokušati doć i do nje, do njenih očiju, usana, srca. Sad baš nemam vremena. Lee Perry sviro je na mom kaziću. Melodijozan dub tjerao je moje tijelo da se lagano ljulja...lijepo.
Popio sam kavu i uvukao dim, ponovno jeben dim, neke fine trave, domaćice. Osušena priroda, natopljena Suncem, smiruje mi duh. Krenuo sam do Cuminga. Hodao sam svojom ulicom, uvijek tako istom, tako nepromijenjenom. Djeca su se igrala iste igre kao što su se igrala svakoga dana. Kvartovski huligani pušili su na ulici i pili rum, kartali i promatrali prolaznike. Starc na štandu i dalje je prodavao kruh. Sve je bilo isto. Hodao sam tako i hodao, sve dok nisam izašao iz ulice, prošao dio uz Rijeku i našao se pred Cumingovom kućom.
Trijem je bio prazan, vrata od kuće otvorena.
„Cuming!“, povikao sam.
Nije bilo odgovora.
„Cuming!“, poviknuo sam ponovno. Tišina. Popeo sam se na trijem, lagano koračao prema ulazu. Daske ispod mojih nogu pucketale su. Ušao sam u kuću.
Maleno predsoblje bilo je prazno.
„Cuming?“, pomislio sam da nije ovdje. U susjednoj sobi nešto je lupalo. Pošao sam onamo. Otvorio sam vrata.
Scena koju sam imao pred očima okamenila me. Cumingovo tijelo ležalo je na krevetu s rupom od metka posred čela. Oči su bile zatvorene, plahta natopljena krvlju. Osjetio sam kako mojim tijelom prolazi hladnoća. Moj prijatelj ležao je mrtav ispred mene. Koljena su mi počela klecati, kleknu sam. Pokrio glavu rukama i počeo plakati, urlikati od bola. Roni je nestao, Cuming je mrtav. Plakao sam i ridao. Osjetio sam mržnju, osjećaj koji inače ne poznajem. Mržnju prema čovjeku koji je ovo učinio.

...

Cuming je umro zbog mene, vjerojatno. Nije imao neprijatelja, jer od kad je izašao iz zatvora živio je prilično samotnjačkim životom. Znao je zapalit ili popit sa mnom, igrao je šah sa Slyom, možda se ponekad družio s nekim starim prijateljima, ali ništa intenzivno. Imao je svoj mali vrt i živio od toga. Ponekad bi mu uletio neki posao, nije se bavio kriminalom, nije bilo razloga da bude mrtav. DA, vjerojatno je umro zbog mene. Vjerojatno ga je ubio Sly, čovjek upleten u dobavljanje kokaina našem gradu. Cuming mu je rekao da se raspita, Sly se vjerojatno osjetio ugroženim, otišao je, vratio se kad je Cuming spavao i ubio ga u snu.
Na meni ostaje da nosim krivicu, jer je umro, do kraja mog života.
Što sad napraviti. Prijatelj mi je nestao, želim saznati što se s njim dogodilo. Vjerojatno isto negdje leži u vlastitoj krvi. Sada sam u to siguran. Drugi prijatelj umro je, jer sam ja počeo njuškati. Obojicu sam ja uvukao u tu priču. Osjećam potrebu da ih osvetim. Jedini je problem što ne znam kako. Ne znam tko je odgovoran za njihovu smrt, ne znam na koji način bi mu napakostio. Na policiju ne mogu otići, jer policija u našoj zemlji radi za onoga tko plati, a ljudi koji su sada moji smrtni neprijatelji imaju novaca da ju kupe.
Ne znam.
Razmišljao sam o tome ležeći na obali rijeke Ahrai ispod nekog starog drveta. Nakon što sam se smirio, prestao plakati i ustao kraj mrtvačke postelje svoga prijatelja, spomenika moje gluposti, izašao sam na zrak i jednostavno počeo hodati do obale rijeke. Htio sam se baciti u tu rijeku, pustiti je da me zauvijek odnese negdje, negdje daleko od ovog života, ove bijede i mizerije, ove smrti.
Jedino što me u tome spriječilo, jest obaveza koju imam prema Roniju i Cumingu. Potruditi se da na neki način ljudi koji su im učinili ovo što su im učinili plate.
Sjeo sam pod drvo uz rijeku i razmišljao. Što dalje? Kamo krenuti, što napraviti?
Za početak, počet ću raditi ono što je Roni radio. Javit ću se Khnrau, reći mu da mi da koku, da mi trebaju novci i počet ću raditi s njom. Možda me onda sam život donese pred lice čovjeka koji je ubio Cuminga, a vjerojatno i Ronija.
Jedna stvar u cijeloj toj priči bila mi je sumnjiva. Ako je Roni nestao, ako je Cuming mrtav, zašto sam ja još uvijek živ, a znam tko ih je mogao ubiti. Zašto?

Još sam neko vrijeme ležao pod drvetom, sklopio ruke i zamolio Jaha da povede moju braću u Zion i neka uživaju vječnu slobodu. Zamolio sam ga da mi da snage, da naplatim grijeh ljudima koji su im učinili ovu strahotu.
Noć se lagano počela spuštati, krenuo sam prema doma.

„Dey wouldn't mind if dey could kill our youth
And every time dey tell ah lie that we loot
Come down in ah mi village and dem know dat dat dem toop
Teaming up we village we go defend mi troop
Behind d bars,ah whey dey place dey hoop
Dey play ah mental game fi do make mi stoop
Well nuff boy go bow,nuff boy go scoop
Yow,me ah bun dem fi truth, ow!“


- 20:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 03.02.2006.

Na Putu

Kako bih pronašao Ronija trebam pronaći osobu koja ga je zadnja vidjela. To je logično, zar ne? Da bi našao osobu koja ga je zadnja vidjela, trebam proći mjestima gdje prolazi Roni. To sam već napravio. Pitao sam one njegove prijatelje, tj. kupce koji ga sreću svaki dan jesu li ga vidjeli. Odgovor je, ako se sjećate bio očekivan: nisu. Treba mi pomoć, a Cuming bi po mojem sudu bio prava osoba koja bi mi mogla pomoći.
Želio bi da što manje ljudi zna da tražim Ronija. Roni je možda nestao zbog volje nekog „močnika“. Čovjeka koji ne želi da Roni radi to što je radio. Čovjeka koji misli da bi ga Roni mogao ugroziti na neki način. Možda je to Khnrau, osobno. Makar sumnjam. Da je to bio Khnrau, on bi odmah maknuo i mene. Na kraju krajeva, ja znam više nego Roni.
Cuming je bio idealan tip čovjeka koji bi mi mogao pomoći. Kao prvo, Cuming je bio čovjek od časti. Držao je do prijateljstva i uvijek rado pomogao prijatelju i kad bi obećao pomoć potrudio bi se da da sve od sebe da zaista i pomogne.
Ljudi danas više nisu kao on. Često govore da će ti pomoći, a na kraju ne naprave ništa, zbog njihove ljenosti. Ta neka lažna uslužnost mi ne treba, ako ne možeš reci: „Ne mogu“, ako možeš: „Mogu“, ako ćeš probati reci: „Probat ću“, al onda probaj. Nemoj obećavati i ulijevati sigurnost, ako nešto ne možeš. Onda si veći neprijatelj, nego prijatelj, jer to je laž, a laž sputava...pogledajte malo svijet u kojem živite, gdje istina ljudima nije dovoljna. Žele više, pa onda napuhuju stvarnost, manipuliraju, lažu, a sve zbog vlastitog zadovoljenja. Mrzim laži. Slušam ih od rođenja. Ponekad mi je drago što ne posjedujem ništa materijalno, onda mi istina, ljubav i prijateljstvo, ono što jedino vrijedi, a ja jedino imam postaju bogatstvo. Moja zemlja je opljačkana. Ljudi koji ovdje žive su robovi. Jedino što ih još drži su ove tri stvari, gore navedene. Pomoću laži pokušavaju im oteti i to. Najžalosnije je da i među nama, smrtnicima i siromasima, laž postaje jedino sredstvo da i naši želuci jednom budu puni. Ne puni, već prepuni. Jer pohlepa vlada i među nama. Želimo dotaknuti užitak materijalne sreće. Oni žele. Meni materija ne treba, jer su me političari istrenirali da budem sretan i kad nemam ničega. Barem ničega opipljivog. Cuming uglavnom, nije takav. Cuming ili napravi, jer može napraviti, ili ne napravi, jer ne može, ali uvijek proba. To je sigurno.
Cuming je, kao i svi mi, odrastao na ulici, proveo par godina u zatvoru, ako se sjećate, pričao sam vam o tome. Zbog socijallne nepravde. On zna što ne smije napraviti da vas ne bi ugrozio i zna tko može saznati sve prljave stvari koje su se u zadnje vrijeme događale u kvartu, a vjerojatno i gradu. Cuming. Još samo trebam pronaći njega.
Svratio sam do voćarne, morao sam kupiti duhana. Cuminga nije bilo ispred. Odlučio sam poći do njegove kućice kraj rijeke, pa sam kupio i bocu ruma. Novaca barem imam, jebi ga. Barem dok se Roni ponovno ne pojavi.
Pričao sam vam već kako moj kvart izgleda... To je najstariji dio grada, istočni dio koji se nalazi uz rijeku Ahrai. Ahrai je rijeka neke čudne sivo-zelene boje, prilično velika. Širina rijeke na dijelu koji prolazi kroz moj kvart je otprilike petsto metara. Lijepa je to rijeka i dio uz rijeku je jako lijep, zelen u bilo koje doba godine. Prvi stanovnici ovog dijela grada doseljavali su se uz zapadnu obalu rijeke i tamo gradili prve kućice. Kasnije je igrađen i nasip, pa onda prve zgradice i tako je lagano rastao moj grad, rastao i rastao i kako je rastao lagano se počelo zaboravljati na taj stari dio grada i danas ljudi koji žive uz rijeku, žive u trošnim glinenim kućicama, ali zato uživaju u mirisu bilja i vode, i u svim onim čarobnim zvukovima koje vam može pokloniti priroda uz rijeku.
Cumingova kućica jedna je od tih. Kad sjedite na Cumingovu trijemu gledate u vodu koja je od vas udaljena nekih desetak metara. Njegova kućica nalazi se s druge strane nasipa, ali već dugo nije poplavljena, jer je klima kod nas, na cijelom otoku, dosta ravnomjerna kroz godinu, pa nema poplava. Možda se ponekad razina rijeke digne za metar ili dva, pa u kućici bude desetak centimetara vode, ali kad u kući nemate nešto što voda može odnjeti, onda vam je svejedno.
Lagano se krećem kroz te kućice uz rijeku. Večina ih je prazna, neke su i urušene. Dolazim do Cumingove. Sa smješkom na licu vidim da Cuming spava u nekoj staroj ljuljačci na trijemu.
„Cuming!“, viknuo sam.
„Hej, Van-Jah! Što te donosi ovdje?“ pita me.
„Cuming, trebam tvoju pomoć“, odgovaram. „No zapalimo pljugu prije, donio sam i ruma...razgovor će biti mučan.“
„Sjedi, onda brate...“

Spalili smo tako Roni i ja pljugu, dvije, polipli ruma, a ja sam mu ispričao sve što znam, jedino što sam preskočio Khnrauovo ime i koliko sam novaca pronašao kod Ronija. Pričao sam, Cuming je šutio i šutio. U jednom trenutku sam završio s pričom. On je nastavio šutjeti.
„To je sve?“ pitao me.
„Jest“, rekoh, „Možeš li mi kako pomoći?“
„Mogu prijatelju, u zatvoru sam upoznao jednog lika Slya. Sly se bavi uvozom koke u naš grad, vjerojatno zna puno ljudi koji se njome bave. Pitat ću njega što zna. Dužan mi je uslugu. U zatvoru su mu čuvari htjeli smjestiti ubojstvo jednog zatvorenika, al sam svjedočio za njega. Ako ti tko može pomoći, onda ti on može pomoći.“
„Hvala ti, Cuming. Kad ti možeš doći do njega?“
„Doći će vjerojatno večeras, često se viđamo, igramo zajedno šah. Danas bi mogao navratiti, pa ću popričati s njim. Možeš i ti ostati.“
„Ne, stari, moram do mraka odnjeti u DCMW devetsto dolara.“
„Onda bolje kreni, mrak će uskoro, a do DMMWa ti treba vremena. Dođi sutra do mene, bit ću ovdje cijeli dan“, rekao je Cuming. „Ispričat ću ti što ću se dogovoriti sa Slyom.“
„Vidimo se brate,“ rekao sam mu.
„Jah Rastafari,“ potapšao me po ramenu.

Zaista se bližio mrak, cvrčci su već lagano prestali pjevati. Krenuo sam nazad do svoje ulice i uskoro bio kod DCMWa. Ušao sam unutra. DCMW je bio nešto između kafića i noćnog kluba. Stalno je radio i ovdje su većinom sjedili loklni dileri, kriminalci, bjelci koji su svime time upravljali i njihove žene, pa i žene koje su ovdje dolazile samo kako bi se svidjele nekom bogatijem liku i na taj način se domogle novaca. Nešto kao kurve, samo što ne spavaju s muškarcem i uzmu mu novce, nego spavaju s njime, a on im plaća račune i tako dok im ne dosade. Sponzoruše.
Osobno, u životu sam spavao sa ženama u stvarno svakakvim situacijama, neke su mi od njih bile djevojke, nekad je to bilo samo za jednu noć. Sve te žene privukle su me na neki svoj način. Većinu, veliku većinu sam i poprilično volio kad sam s njima vodio ljubav. Neke sam jednostavno ševio, jer mi je to prilika dopuštala, ali i te žene su me privukle i nisam to radio samo da bi zadovoljio svoje potrebe, već su i tu to bili upleteni osjećaji. Neki moji prijatelji plaćaju ženama da spavaju s njima. Meni je to odvratno, jer u tome nema nikakvih osjećaja, a za takve stvari, da bi zaista bile lijepe, čovjek treba osjećati, zar ne? Nema mi odvratnijeg nego pomoću seksa dolaziti do željenih ciljeva. Jednom kad budete voljeli i kad s tom ženom budete vodili ljubav vidjet ćete o čemu vam govorim, a ako ste to već proživjeli znate o čemu vam govorim. Ljubav, ljubav, ljubav...to je onda ljubav, a ljubav nam svima treba.
U kafiću je bio polu-mrak. Neki ljudi su sjedili u prednjem djelu kafića, pili i pričali. Nisam vidio što se događa u separeima iza šanka. Došao sam do šanka i pitao konobara zna li gdje je Khnrau.
„Čeka te“, odgovorio je konobar i pokazao prstom na prostor iza šanka gdje su bili separei.
U trenutku kad sam se okretao od šanka, osjetio sam kako udaram u nešto, zatim začuo lom i zvuk razbijenog stakla. Žena s kojom sam se sudario već je skupljala komadiće stakla po podu i stavljala ih na tacnu.
Čučno sam se kraj nje da joj pomognem. Podizao sam staklo i ispričavao se. Stavio sam skupljeno staklo na tacnu, ona je primila tacnu i ustala. Ja sam također ustao i tad joj prvi puta pogledao u lice. Poznato lice, prelijepo lice. Lice vile. Smeđe oči gledale su pomalo ljuto ravno u moje. Izgubljen sam gledao u njih. Vrijeme je ponovno stalo, vidio sam samo nju, gledao u izvor neograničene topline...nisam znao što napraviti, stajao sam tamo zaljubljen, otvorenih usta. Opijen, nadrogiran....
„Pazi“, rekla je.
Okrenula se i nastavila raditi.
Ostao sam stajati tamo, pratio je pogledom. Srce je ponovno počelo kucati. Bila je to ona. O njoj sam vam već pričao. Ona, najljepša na svijetu, ona koju sam vidio s krova svoje zgrade, sada je prolazila kraj mene. Ona.
Krv je ponovno počela kolati mojim žilama. Mozak je proradio. Trebam pronaći Khnraua. Otišao sam iza šanka u prostoriju sa separeima. On je sjedio u jednom. Preko puta sjedio je neki mladi crnac. Pričali su. Došao sam do njih. Crnac je ustao i otišao. Sjeo sam na mjesto gdje je on sjedio.
„Evo ti novci“, rekao sam i izvadio snop novčanica, omotanih u novinski papir.
„Sve je ovdje?“
„Sve je ovdje.“
„Jel' se malo đubre pojavilo?“
„Nije još.“
„To je sve, prijatelju. Više te ne trebam“, rekao je.
Popizdio sam na ovo „prijatelju“. Pozdravio sam ga, ustao i otišao. Na izlazu sam još jednom pogledao ono prekrasno lice. Kad bi barem s njom mogao razgovarati. Izašao sam iz kafića i otišao doma.

Te noći usnio sam san. Plešem na pijesku plaže na ritmove bubnjeva. Grle me mekane ruke, ljube tople usne. Oči se sjaje u mraku. Miris ženskog tijela opija me. Plešemo... smijemo se... grlimo... ljubimo... diramo. Ja diram njenu kožu, toplu, mekanu...diram je kao da diram zlato, kao da diram božanstvo...gledam te oči, te prekrasne oči.
Čujem smijeh dječaka, okrećem glavu. Moj prijatelj Roni gleda nas, smije nam se i plješće. Skakuće u ritmu bubnjeva.
Valovi šume, vjetar se igra s njenom kosom. Mašem Roniju i nastavljam je ljubiti. Nastavljam upijati život.
- 16:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2006.

Gdje, kako, kada?

Sedam je sati ujutro. Sjedim na krovu svoje zgrade, pušim duhan. Razmišljam. Obolio sam od stravične bolesti koja mi izjeda tjelo. Tresem se. Dvije stvari. Prva stvar: Ronija nema. Druga stvar: sutra do mraka, trebam doći do DCMW-a i dati Khnrau 500 dolara. Nemoguće. O nabavljanju prara ni ne razmišljam, jer jedini način da do njih dođem, jest ili da provalim u kuću nekog bogataša, što mi vjera zabranjuje ili da pronađem Ronija, a prije tog mi se nasmješi Jah i Roni kod sebe i ima petsto dolara. Vjerojatno ih i ima, jer smo jednom pričali o parama i on mi je rekao da buksa novce za dane kad više neće morati dilati sranja.
Dakle ostaje samo razmišljati o tome gdje je Roni. Mislim da mu se dogodilo nešto strašno. Nikad me ne bi sjebo. Pričao je da će nestati, ali ja bih znao za njegov nestanak, a i vjerojatno gdje je to „nestao“.
Razmišljam i dalje. Roni nije imao mjesta koje je redovito posjećivao. Bio je dosta sličan meni, maknuo se od ljudi...on zapravo nikada nije ni bio među ljudima, a ako je i bio, ti ljudi mu nikada nisu bili prijatelji, štogod da prijatelj značilo.
Gledao sam u njegovu zgradu. Provalit ću mu noćas u stan. Siguran sam. Pretražit ću svaki pedalj stana, nadati se da ću pronaći nešto novaca. Ako to ne uspije, sutra ću posudit novce. Postoji Cash, lik koji je nekada bio isto dio našeg društva. On se obogatio na kamatarenju i reketarenju. Prvo je to radio za nekog lika, a sad to već radi i za sebe. Mislim da će mi on sigurno posuditi novac, iako zna da mu ja ništa ne mogu ostaviti u zajam. Zajam nije ni bitan. Taj čovjek zna kako prisiliti nekoga da mu vrati novce.
Odspavat ću malo. Liježem na ležaljku, stavljam majicu na glavu da mi ne smeta Sunce. Ležim tako petnaestak minuta. Misli mi nedaju spavati. Zatvorim oči, vidim Ronija, vidim Khnraua, vidim klince narkomane.
Motam pljugu. Pušim pljugu, stvarno veliku i jaku pljugu...da mi otupi mozak. Ne uživam u ovome šta radim. Svejedno pušim pljugu. Živčan sam...pljuga me lagano opija. Tonem u san.

...

Probudio sam se oko sedam navečer. Sunce je polako smanjivalo količine topline koje nam šalje daleko iz Svemira. Počeo je puhati vjetrić i postalo je zima. Zato sam se vjerojatno i probudio. Majicu koja mi je u snu pala na pod, odnosno krov zgrade sam podigao i obukao. Sanjao sam bolestan san. Roni je sjedio na velikoj stolici. Usta su bil mu svezana, oči iskopane, a uši odrezane. Tresao se. Odjednom se pojavio Khnrau s golemim snopom novčanica. Počeo je udarati njime Ronija. Na Roniju se nije vidjela nikakva reakcija i dalje se tresao. Odjednom se stvaraju i mali kvartovski štakori, narkomani, plešu oko stolca i muškarca koji udara dječaka ili još bolje; dječačića.
Do deset sati sam sjedio na krovu, pušio duhan i pio rum. Za živce. Spremao sam se na nešto što nikako ne volim raditi: provaljivanje u tuđi stan. Koliko kod s vlasnikom osjećao veliku povezanost.
Deset sati je polako došlo. Spustio sam se na ulicu i prešao na drugu stranu. Ušao sam u haustor zgrade. Vrata stana preko puta Ronijevog bila su odškrinuta, pa sam zavirio u susjedni stan. Nije bilo nikoga i ničega...Samo grafiti po zidovima i hrpa smeća. Slamke, igle, vrečice, najviše, smrdilo je. To je još jedan od onih „društenih“ stanova, kakvih je u mojem kvartu sve više i više.
Popeo sam se i na kat zgrade, pogledati ima li gore koga. Vrata oba sana bila su zaključana, prislonio sam uho, prvo na jedna, pa na druga. Nisam čuo ništa.
Vratio sam se u prizemlje.
Ne bi mi bilo teško provaliti u stan, da nema stakla na prozorima, samo bih ušao. Premda su susjedi osjetljivi na takvo ulaženje u stanove, a i iako živim u getu, među siromašnom stokom, također postoji nekakav kodeks ponašanja. Ja bih ga prekršio, spremno snoseći sve društvene sankcije. Ovo što sam radio u deset navečer, još je gore. Provaljujem u stan, ako to napravim razbivši prozor (kojih ima samo sa one strane zgrade koja gleda na ulicu), mogao bi pokupiti i nekakve batine, nekog manijaka koji me slučajno ugledao, a misli da je čuvar reda i mira u svojoj ulici. Ima i takvih.
Odlučio sam se da ću pokušati žicom otključati Ronijeva ulazna vrata. Nekad smo to radili kao klinci, kad bi izgubili ključ od stana, a u njemu nitko nije bio, kad bi se vračali iz škole ili, još češće, s ulice.
Otvorio sam ih i brzo ušao u stan.
Ronijev stan bio je uredan. Ne previše stvari. Čist. Sobica s krevetom, stolom, policama s par lonaca i tanjura, kazićem, nekim glupim sitnicama, drvena škrinja za odjeću, dvije stolice i to je to. Veliki kip od pečene gline, neke mlade crnkinje, domorotkinje nekog Afričkog sela.
Pregledao sam sve stvari na policama, pregledao sam kutiju s odječom, pregledao sam krevet, pod krevetom. Pod stolom, ispod tepiha. Nigdje nije bilo ničega.
Naposlijetku, prevrnuo sam veliki kip na pod. Na dnu kipa bila je rupa. Dovoljna da u nju gurnete ruku. Gurnuo sam. Napipao sam vrečicu, izvadio je van. Bilo je u njoj deset grama koke. Fine koke. Stavio sam koku u torbicu koju sam nosio oko vrata i sjeo na krevet.
Dovraga Roni. Gdje si?
Novac nisam pronašao. Nisam želio povjerovati da me Roni sjebao. Ne bi mi to nikada napravio, ponavljao sam si. Opet, da je nestao, a da to sam nije želio, ovdje negdje u stanu bi bili novci koje je čuvao. Ili ih je možda sakrio negdje drugdje.
Dao bi Khnrau koku, ona vrijedi i više od petsto dolara, ali Khnrau ne želi drogu. On je ima. Njega zanima samo novac.
Hodao sam po sobi. Pregledavajući pukotine u zidu, stvari koje sam već prije pregleda. Pomaknuo sam i tepih. Roni je živio u prizemlju Ispod tepiha nalazili su se blokovi kamena. To je bio pod. Pregledavao sam ih. Večina ih je bila čvrsto stisnuta jedan do drugoga, ali par komada se moglo lagano pomicati. Možda su novci ispod jednog od njih. Uz pomoć noža kojeg sam tamo pronašao vadio sam kamen po kamen. Ispod svakog se nalazila zemlja. Izvadivši četvrti kamen koji se klimao vidio sam da zemlja koja se nalazila ispod njega nije bila zbijena kao ispod ostalih. Kopkao sam nožem po zemlji i osjetio kako udaram u nešto tvrdo. Iskopao sam to. Bila je to limena kutijica. Otvorio sam je. Unutra je bio snop novčanica.
3500 dolara.
Koliko me razveselila činjenica da sam pronašao novac kojim ću otkupiti dug, toliko me rastužilo saznanje da se Roniju nešto ozbiljno dogodilo. Da nije, pojavio bi se jučer, ili bi barem ponio novac sa sobom.
Spremio sam novac u džep. Obečao sam sâm sebi da ću otkriti što se s Ronijem dogodilo. Novac će biti kod mene i potrudit ću se da u trenutku kad pronađem Ronija, a nadao sam se da ću ga pronaći, svota novaca bude što bliža onoj koju sam pronašao.

Otišao sam do susjeda Neste i od njega za dvadeset dolara kupio kocku shita. Spalio sam pljugu, malo mirniji jer sam se izvukao iz dugova, ali uznemiren jer sam znao da se Roniju dogodilo nešto loše.

To je sigurno zbog te glupe droge. Jebem ti drogu. To je zbog ove naše orljave stvarnosti, koja je natjerala dijete da dila po ulici.


- 17:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>