Life in Zion

Sedam je sati ujutro. Sjedim na krovu svoje zgrade, pušim duhan. Razmišljam. Obolio sam od stravične bolesti koja mi izjeda tjelo. Tresem se. Dvije stvari. Prva stvar: Ronija nema. Druga stvar: sutra do mraka, trebam doći do DCMW-a i dati Khnrau 500 dolara. Nemoguće. O nabavljanju prara ni ne razmišljam, jer jedini način da do njih dođem, jest ili da provalim u kuću nekog bogataša, što mi vjera zabranjuje ili da pronađem Ronija, a prije tog mi se nasmješi Jah i Roni kod sebe i ima petsto dolara. Vjerojatno ih i ima, jer smo jednom pričali o parama i on mi je rekao da buksa novce za dane kad više neće morati dilati sranja.
Dakle ostaje samo razmišljati o tome gdje je Roni. Mislim da mu se dogodilo nešto strašno. Nikad me ne bi sjebo. Pričao je da će nestati, ali ja bih znao za njegov nestanak, a i vjerojatno gdje je to „nestao“.
Razmišljam i dalje. Roni nije imao mjesta koje je redovito posjećivao. Bio je dosta sličan meni, maknuo se od ljudi...on zapravo nikada nije ni bio među ljudima, a ako je i bio, ti ljudi mu nikada nisu bili prijatelji, štogod da prijatelj značilo.
Gledao sam u njegovu zgradu. Provalit ću mu noćas u stan. Siguran sam. Pretražit ću svaki pedalj stana, nadati se da ću pronaći nešto novaca. Ako to ne uspije, sutra ću posudit novce. Postoji Cash, lik koji je nekada bio isto dio našeg društva. On se obogatio na kamatarenju i reketarenju. Prvo je to radio za nekog lika, a sad to već radi i za sebe. Mislim da će mi on sigurno posuditi novac, iako zna da mu ja ništa ne mogu ostaviti u zajam. Zajam nije ni bitan. Taj čovjek zna kako prisiliti nekoga da mu vrati novce.
Odspavat ću malo. Liježem na ležaljku, stavljam majicu na glavu da mi ne smeta Sunce. Ležim tako petnaestak minuta. Misli mi nedaju spavati. Zatvorim oči, vidim Ronija, vidim Khnraua, vidim klince narkomane.
Motam pljugu. Pušim pljugu, stvarno veliku i jaku pljugu...da mi otupi mozak. Ne uživam u ovome šta radim. Svejedno pušim pljugu. Živčan sam...pljuga me lagano opija. Tonem u san.

...

Probudio sam se oko sedam navečer. Sunce je polako smanjivalo količine topline koje nam šalje daleko iz Svemira. Počeo je puhati vjetrić i postalo je zima. Zato sam se vjerojatno i probudio. Majicu koja mi je u snu pala na pod, odnosno krov zgrade sam podigao i obukao. Sanjao sam bolestan san. Roni je sjedio na velikoj stolici. Usta su bil mu svezana, oči iskopane, a uši odrezane. Tresao se. Odjednom se pojavio Khnrau s golemim snopom novčanica. Počeo je udarati njime Ronija. Na Roniju se nije vidjela nikakva reakcija i dalje se tresao. Odjednom se stvaraju i mali kvartovski štakori, narkomani, plešu oko stolca i muškarca koji udara dječaka ili još bolje; dječačića.
Do deset sati sam sjedio na krovu, pušio duhan i pio rum. Za živce. Spremao sam se na nešto što nikako ne volim raditi: provaljivanje u tuđi stan. Koliko kod s vlasnikom osjećao veliku povezanost.
Deset sati je polako došlo. Spustio sam se na ulicu i prešao na drugu stranu. Ušao sam u haustor zgrade. Vrata stana preko puta Ronijevog bila su odškrinuta, pa sam zavirio u susjedni stan. Nije bilo nikoga i ničega...Samo grafiti po zidovima i hrpa smeća. Slamke, igle, vrečice, najviše, smrdilo je. To je još jedan od onih „društenih“ stanova, kakvih je u mojem kvartu sve više i više.
Popeo sam se i na kat zgrade, pogledati ima li gore koga. Vrata oba sana bila su zaključana, prislonio sam uho, prvo na jedna, pa na druga. Nisam čuo ništa.
Vratio sam se u prizemlje.
Ne bi mi bilo teško provaliti u stan, da nema stakla na prozorima, samo bih ušao. Premda su susjedi osjetljivi na takvo ulaženje u stanove, a i iako živim u getu, među siromašnom stokom, također postoji nekakav kodeks ponašanja. Ja bih ga prekršio, spremno snoseći sve društvene sankcije. Ovo što sam radio u deset navečer, još je gore. Provaljujem u stan, ako to napravim razbivši prozor (kojih ima samo sa one strane zgrade koja gleda na ulicu), mogao bi pokupiti i nekakve batine, nekog manijaka koji me slučajno ugledao, a misli da je čuvar reda i mira u svojoj ulici. Ima i takvih.
Odlučio sam se da ću pokušati žicom otključati Ronijeva ulazna vrata. Nekad smo to radili kao klinci, kad bi izgubili ključ od stana, a u njemu nitko nije bio, kad bi se vračali iz škole ili, još češće, s ulice.
Otvorio sam ih i brzo ušao u stan.
Ronijev stan bio je uredan. Ne previše stvari. Čist. Sobica s krevetom, stolom, policama s par lonaca i tanjura, kazićem, nekim glupim sitnicama, drvena škrinja za odjeću, dvije stolice i to je to. Veliki kip od pečene gline, neke mlade crnkinje, domorotkinje nekog Afričkog sela.
Pregledao sam sve stvari na policama, pregledao sam kutiju s odječom, pregledao sam krevet, pod krevetom. Pod stolom, ispod tepiha. Nigdje nije bilo ničega.
Naposlijetku, prevrnuo sam veliki kip na pod. Na dnu kipa bila je rupa. Dovoljna da u nju gurnete ruku. Gurnuo sam. Napipao sam vrečicu, izvadio je van. Bilo je u njoj deset grama koke. Fine koke. Stavio sam koku u torbicu koju sam nosio oko vrata i sjeo na krevet.
Dovraga Roni. Gdje si?
Novac nisam pronašao. Nisam želio povjerovati da me Roni sjebao. Ne bi mi to nikada napravio, ponavljao sam si. Opet, da je nestao, a da to sam nije želio, ovdje negdje u stanu bi bili novci koje je čuvao. Ili ih je možda sakrio negdje drugdje.
Dao bi Khnrau koku, ona vrijedi i više od petsto dolara, ali Khnrau ne želi drogu. On je ima. Njega zanima samo novac.
Hodao sam po sobi. Pregledavajući pukotine u zidu, stvari koje sam već prije pregleda. Pomaknuo sam i tepih. Roni je živio u prizemlju Ispod tepiha nalazili su se blokovi kamena. To je bio pod. Pregledavao sam ih. Večina ih je bila čvrsto stisnuta jedan do drugoga, ali par komada se moglo lagano pomicati. Možda su novci ispod jednog od njih. Uz pomoć noža kojeg sam tamo pronašao vadio sam kamen po kamen. Ispod svakog se nalazila zemlja. Izvadivši četvrti kamen koji se klimao vidio sam da zemlja koja se nalazila ispod njega nije bila zbijena kao ispod ostalih. Kopkao sam nožem po zemlji i osjetio kako udaram u nešto tvrdo. Iskopao sam to. Bila je to limena kutijica. Otvorio sam je. Unutra je bio snop novčanica.
3500 dolara.
Koliko me razveselila činjenica da sam pronašao novac kojim ću otkupiti dug, toliko me rastužilo saznanje da se Roniju nešto ozbiljno dogodilo. Da nije, pojavio bi se jučer, ili bi barem ponio novac sa sobom.
Spremio sam novac u džep. Obečao sam sâm sebi da ću otkriti što se s Ronijem dogodilo. Novac će biti kod mene i potrudit ću se da u trenutku kad pronađem Ronija, a nadao sam se da ću ga pronaći, svota novaca bude što bliža onoj koju sam pronašao.

Otišao sam do susjeda Neste i od njega za dvadeset dolara kupio kocku shita. Spalio sam pljugu, malo mirniji jer sam se izvukao iz dugova, ali uznemiren jer sam znao da se Roniju dogodilo nešto loše.

To je sigurno zbog te glupe droge. Jebem ti drogu. To je zbog ove naše orljave stvarnosti, koja je natjerala dijete da dila po ulici.

Ronija nisam vidio već tri dana. Znalo se dogoditi da se ne vidimo toliko, ali na dan kad bi trebali pokupiti paket, našli bi se već oko pet popodne, samo da znamo da je sve u redu i da obojica možemo mirno dočekati jutro. U trenutku kad sam odlučio posjetiti njegov stan bilo je već pola sedam. kucao sam na vrata petnaest minuta. Nije bilo odgovora. Kroz prozor nisam mogao ući, jer Roni ima stakla na prozoru (jedan od rijetkih). Znači, trebao bi razbiti prozor, a to bi moglo navući poglede susjeda.
Sjeo sam ispred vrata i čekao ga...čekao i čekao. Nije ga bilo. Vratio sam se doma. Spalio sam joint i molio Jaha da se Roni pojavi.
Ponoć. Ronija nema. Za pet sati trebam biti kod hangara.
Vjerujte mi, osjećaj koji je sada u meni ne želite proživljavati. Khnrau u pet sati treba dobiti devetsto dolara. Nemoram uzeti novi paket, ali moram mu dati novce za paket koji smo uzeli zadnji put. Ronija nema. Osjećate li i vi sada paniku.
U krajnju ruku, lako za novce, novci su najmanji problem, Roni je moj jedini pravi prijatelj, a nema ga... nemogu mu se nikako javiti.
Pola jedan....šetam ulicom i gledam u pokrajnje ulice, tražim onu ekipu malih narkomančića koji s Ronijem posluju.
Našao sam ih.
"jeste vidjeli Ronija?", pitam ih.
"Ronija nema već tri dana...",rekao je jedan.
"ajd..", reko sam i otišao.
Čudno mi je kako su ti klinci navučeni već dva dana, a Ronija nema. Glava mi vrti scenarije...tri su moguća:
1. Roni je nestao, ali i dalje prodaje. Ne znam zašto bi mi se Roni prestao javljati.
2. Roni je nestao, a netko drugi prodaje u mojoj ulici.
3. Roni je nestao, a klinci kupuju od nekog drugog, negdje drugdje.
Sva tri podrazumjevaju da je Roni živ. Ne želim ni pomišljati da nije tako.
U jedan sat, već sam stvarno bio živčan. Treba mi devetsto dolara...imam neke ušteđevine, otprilike četristi baksi, gdje da nabavim još petsto?
Spalio sam još jedan joint. Ali ovaj puta dim je bio drugačiji...puno drugačiji. Nije me smirivao, nije mi pasao. Legao sam u krevet i gledao u strop i čekao Ronija. U pet sati vjerojatno će biti na mjestu gdje se obično nalazimo. U pet sati, usto sam iz kreveta, uzeo sam pare koje sam imao, sjeo na bicikl, otišao do hangara.
Auto je došao, ja sam otišao do auta.
Obično ne pričam s Khnrauom, ali ovog puta sam morao.
"Ronija nema", rekao sam.
"Kak misliš nema?"
"Nema ga. Nije ostavio novce, nije ostavio ništa. Ja imam četristo dolara. Izvoli." pružio sam pare.
"Ne želim četristo dolara, želim devetsto. Dajem ti dva dana. Naći ćemo se u DCMW-tu. Prestajemo s ovim. Nisam zadovoljan." rekao je, začuđujuće mirnim glasom.
"Što ako se Roni ne pojavi."
"Tvoja briga", rekao je čovjek. "Bolje ti je nađi pare."
Vratio se u auto i otišao.

Ne znam kako je u vašem svijetu, ali meni je gotovo nemoguće nabaviti tolke pare u dva dana. Ako ih ne nabavim, vjerojatno ću jako razljutiti Khnraua, a Khnrau vjerojatno ne želi biti ljut.

Moram pronaći Ronija pod hitno. Inače...nema inače.

Noćas sam besciljno šetao kvartom. Noć kao i svaka druga. Pokušat ću vam opisati što to znači, pa da vam još malo predočim u kakvoj bjedi i u kojem jadu žive ljudi ovdje. Kupio sam bocu ruma u voćarni i list duhana oko osam navečer, sjeo ispred i smotao blunt...Mmmm... fini dim proširio se ulicom obasjan, samo mjestimice, svjetlima koja su dopirala kroz poneki prozor...nemaju svi struju u mom kvartu...ja imam. Već sam vam rekao da živim bolje od večine ljudi u kvartu. Pušio sam tako blunt i pijuckao rum nadajući se da će se odnekud pojaviti koji prijatelj, ili bolje rečeno znanac.
Tu večer prije bio sam kod Ronija, nisam ga vidio već dva dana i moram vam priznati, bojim se da mu se nešto nije dogodilo. Danas je srijeda, sutra bi trebali otići po paket. Valjda će se do tada pojaviti.
No, vratimo se mi na priču.
Pijuckao sam tako, lagano napušen, rum i razmišljao što bi sad mogao raditi. Nije mi se spavalo, nije mi se sjedilo na krovu, nije mi se dalo biti doma, jer brat i djevojka razvaljuju krevet, pa mi je bilo prilično dosadno.
U jednom trenutku tog truljenja odlučio sam se prošetati. Kad hodate kroz moju ulicu, koja je največa ulica u kvartu, još i imate osjećaj da je ovo neki siromašan, ali prilično miran kvart... to je zato što je najsvijetlija, naime, ona je jedina u kvartu koja ima uličnu rasvjetu...
Uličice koje se slijevaju u moju ulicu nisu tog tipa. Mračne su, prljave, često slijepe, u svakoj se nalazi druga banda, osim u onima u kojima su kurve... ili neki kafić koji radi dugo u noć. U tom kafiću sjedi prava mafija... Nekad davno, oprostite mi na digresiji, bio sam u jednom takvom kafiću. DCMW mu je ime. Nitko nije siguran što znači ta skračenica i je li to zaista skračenica, no priča se da to znači Don't call me white. Bio sam još jako "mali" i bio sam sa svojim ocem. Ljudi s kojima je moj tata pričao nisu mi se svidjeli, a sada znam da je od njih posuđivao često novac, pa je vjerojatno to bio razlog naše posjete.
No vatimo se na priču. Nema razloga zašto bih se bojao uči u jednu od tih uličica, jer me ljudi u ovom kraju poznaju...visio sam puno na tim ulicama, radio svašta, ali uglavnom ostao u dobrim odnosima s ljudima. Svejedno više ne ulazim u baš svaku od njih, ali u svaku skrećem pogled kad prolazim kraj nje, pa sam tako i danas.
U 1a ulici (to je ulica koja se prva sijeće s mojom ulicom na desnoj strani kad idete od trga u starom centru) neki klinci repaju i urlaju. Po mojoj slobodnoj procjeni prilično su navučeni. To su isti oni klinci s kojima sam neki dan s krova vidio Ronija. Sjećate se?
Prolazim dalje. 2a kurve... loše kurve. Jednom vam možda kažem i svoje mišljenje o tim kurvama, no drugom prilikom.
Gledam u zgrade bez prozora, bez svjetala, bez zvuka, bez ičega...pustoš, kaos i nemir. Sumnnjam da je baš na puno mjesta u svijetu, kao što je kod nas...kad sam radio na iznajmljivanju brodova, vidio sam tisuće ljudi iz pedesetak zemalja. Svi su si oni, makar bili i sa drugih kontinenata mogli priuštiti posjet mome otoku, dok se mi ne možemo maknuti ni iz glavne ulice kvarta...ako ne želimo imati probleme.
Šetao sam tako do kraja ulice, tj. do njenog početka, jer sam došao do centralnog trgića i sjeo na klupicu. Nije bilo prekasno, oko deset. Neke djevojčice igrale su se na trgu, vikale, smijale se i bile sretne. Onako napušen, gledao sam ih konstantno, jer su me prilično zabavljale.
Njihovu simpatičnu ciku, uskoro je prekinuo pijani, muški glas. Okrenuo sam se i vidio nekog pijanog muškarca kako ubrzano, vičući, ide prema djevojčicama.
"Jesam ti rekao da se ne igraš ovjde", vikao je.
"Oprosti tata..."
"nisam ti ja tata...", rekao je ovaj...
"dobro, Maian.." rekla je pokunjeno djevojčica.

Zgrabio ju je za ruku i odvukao, prilično grubo. Ljudi se nisu baš previše obazirali. Ja jesam, budući da sam sjedio i gledao te djevojčice prije nego što je došao Maian. Osjetio sam u jednom trenutku i potrebu da kažem tom muškarcu da bude nježniji prema toj djevojčici, ali iskustvo me naučilo da s pijanim ljudima u kvartu ne ulazim u prepirke, niti da ih pokušavam prosvjetliti. Možda ne biste vjerovali, ali lako bi se moglo dogoditi da ne preživim takvu prepirku. To je vjerojatno razlog zašto drugi ljudi nisu reagirali na dernjavu pijanog čovjeka i na navlačenje jadne djevojčice. Prilično mi je to tužno. Ustao sam s klupice, krenuo prema doma. Nije baš lijepo šetat ovim krajem.

Ponekad poželim vrištati od svog tog crnila koji me okružuje. Tražim Sunce, i volim Sunce, ali ponekad me jako boli što su ljudi takvi...a svi znaju držati govore o tome kako su najvažniji, ljubav, zdravlje, pomoć, prijateljstvo, jedinstvo... svi smo jednaki? pijan čovjek je zdrav čovjek? dernjava je iskaz ljubavi? pomoć je pružena?
To s pomoći mi najteže pada. Ja sam toj djevojčici trebao pomoći, ali isto ovo društvo koje od mene očekuje da pomognem, naučilo me da to zna biti jako opasno. A moram se čuvati, čuvati za još veće ciljeve, o kojima ću vam još pričati.

"When are people gonna live in love and stop from fighting
(love love love) ahh ahhh woo ooh oooh
Why can't people see theirself as brothers and sisters
(why can't we just get along)
If you're not your brother keeper what can you say to me
If you're not your sister's keeper then you're my damn enemy
(you must be my enemy)"

Učite djecu!