|
Nikad u životu nisam upoznao svoga oca. Do nedugo prije majčine smrti mislio sam da je poginuo kratko nakon bratovog rođenja. To mi je bilo sumnjivo, jer bi ga se sigurno sjetio, budući da je moj brat mlađi od mene, a ja nisam vezao nikakva sjećanja uz svog oca.
Moja majka je umirala od bolova i tumora na krevetu, brat je radio. Ja sam sjedio i gledao je. Pušio sam duhan i mislima joj pomagao da se odhrva bolovima koji su je proganjali u snu. Teško je gledati sinu kako mu majka umire. Mrzio sam tada cijeli svijet. Molio sam Jaha da joj udahne snage, da ta bolest prođe sama od sebe ili da je uzme k sebi da se ne mući toliko. Sada sigurna uživa i ljubavi i sreći, pakao je proživjela umirući.
Pretpostavljam, da kad majka ostavlja dvoje djece, od kojih jedan ne radi, a drugi je maloljetan da se brine kako će oni dalje rješavati egzistencijalne probleme u životu. U tom svom bunilu, pozvala me k sebi da si malo olakša dušu, a i da mi kaže kako da se najlakše pobrinem za sebe kad je ne bude.
„Lagala sam vam, sine... i tebi i bratu....“ mumljala je.
„Što pričaš majko?“ pitao sam je. Mislio sam da bunca u bolovima. Da ni ne zna što govori.
„Vaš je otac živ...“, rekla je.
U prvi mah osjetio sam oduševljenje. Imam živog oca. Pomislio sam da je u zatvoru ili na nekom brodu, jer to je najčešći slučaj zbog kojeg bi otac mogao napustiti dom. No odmah mi je na pamet palo da su se rastali iz nekog razloga. Ali sjećao bi ga se, imali bi negdje njegovu sliku. Bio bi prisutan u nekom obliku.
„Vaš je otac Narnah Nehru...“, rekla je.
„Mama, Narnah je tvoj gazda“, rekao sam. Sad sam bio siguran da bunca.
„Narnah je dugo bio moj ljubavnik...“, rekla je.
„Spavaj mama“, reko sam joj i dalje ne vjerujući joj.
„On zna da ste mu vi sinovi. Voli vas. Uvijek mi je dodavao na plaći da vi bolje živite....aaaaaaaa....“ bolovi joj nisu dali da priča.
„Kunem se...“ dodala je.
„Dobro, mama, dobro... u redu je...zašto mi to sada govoriš“, budući da se držala priče, počeo sam joj vjerovati. Obično bi buncala u snu, nikada ne bi bila dosljedna u priči, jer ne bi znala što govori.
„Kad umrem...“
„Nećeš umrjeti!“, rekao sam.
„Kad umrem, javi mu se. On će vam pomoći“, zatvorila je oči, koje je jedva držala otvorenima. Nije mogla više pričati.
„Dobro“, obećao sam. I vratio se do stola.
„jesi li ljut?...“pitala me još.
„Nisam majko, odmori se.“
Nisam se imao zašto ljutiti. Nikad nisam mislio da imam oca, a ne znam što bi promijenila činjenica da sam znao tko mi je otac ranije u životu. Jedna stvar me ipak smetala.
Narnah Nehru, bio je jedan od bogatijih crnaca u gradu, zato što je bio vlasnik nekoliko noćnih klubova i kafića uz plažu. U jednom je radila i moja mama. Čini mi se da je imao 2small, kafić u kojem je radila, još jedan mali coctail-bar na samoj plađi i Blak&white, noćni klub, u kojem su najčesšći gosti bila djeca dilera i biznismena, pa često i dileri i biznismeni. Vjerojatno se u tom klubu prodavalo dosta droge i obavljali su se takvi poslovi, za što je on znao, pa me jedino boli što sam dijete čovjeka, koji nije tip oca kojeg bi imao. Al on me samo napravio, ako ćemo iskreno. Nikada nije utjecao na mene kao osobu, pa i sad kad ovo znam, i dalje ga ne držim kao svoga oca. Nije dovoljno napraviti djete da bi postao otac. Otac treba o djetetu i brinuti.
Ljut sam na Narnaha što dozvoljava da moja majka umire, a mogao joj je dati novac za operaciju koja joj je trebala. Ako se i htio pobrinuti za mene i brata, na taj bi nam način sigurno pomogao. Vjerojatno gadu nije bilo stalo do moje majke više, tada vjerojatno nisu više bili ljubavnici.
Obećao sam si da to nikada neću reći bratu. On je još osjetljiviji od mene, pa bi ga to možda malo i promijenilo. Bolje je da bude uvjeren u ovo što sam ja vjerovao cijeli svoj život.
Nikada se nisam javio Narnahu, jer meni i bratu on ne treba da bi smo živjeli. Što sam mu mogao reći? Da mi trebaju novci? DA mi treba nekakva pomoć. Ne hvala. Nije ga bilo nikada, tada sam mislio, ne trebam ga onda ni ja nikada.
Tako je to bilo sve do današnjeg dana. Još malo i past če noć, a ja sjedim na stolcu na krovu i pušim već stotu pljugu danas. Opet samo zato što sam živčan. Nikako ne mogu uzbaciti Cumingovu krv i beživotno tijelo iz misli.
Dugo sam popodne razmišljao o tome što napraviti, kako se uvući u lanac kokaina u mom gradu, kako saznati što je bilo s Ronijem, kako osvetiti Cuminga, na koji način osvetiti Cuminga...što uglavnom napraviti.
I tako sam razmišljao, razmišljao, razmišljao i došao do zaključka da bi se među njih mogao uvući preko svoga oca. Uh, što mi ga je ružno nazivati ocem. Uglavnom, preko Narnaha. Preko njegovog kluba, malog carstva u kojem prebitavaju ljudi među koje želim ući.
Odlučio sam sutra navečer otići do tamo i potražiti ga, reći mu da ja i brat teško živimo, da ne mogu pronaći posao i da ga molim da me zaposli. Nekada sam radio kao konobar, predložit ću mu da me zaposli u Black&Whiteu, pa ako upali na dobrom sam putu da stupim u kontakt s narkomafijom ovog grada. To bi mogao biti nekakav početak. Makar, to sam i mislio kad je Cuming rekao da će se raspitati kod Slya za Ronija. To jest bio početak, ali početak samo još većih nevolja, pokazalo se, kao što ste mogli primjetiti.
Drugi problem koji me počeo mučiti još jučer kad sam bratu ispričao što mi se sve događa, jest kako ja to mislim osvetiti Cumingovu smrt, za početak, a možda i Ronija, koji se još nije pojavio.
Razgovarao sam jučer s bratom, večerajući neko voće koje je on kupio pšoslije posla, pričao sam mu što sam sve proživio. Kako je Roni nestao, kako sam mu provalio u stan i kako sam razgovarao s Cumingom, kako sam pronašao Cuminga mrtvog. Kad sam došao do tog dijela kad sam našao Cuminga mrtvog, počeo sam se tresti, na moje oči krenule su suze i rekao sam mu da ću ga osvetiti, da je to jedino što mi je sada bitno.
„A kako ćeš ga ti to osvetiti?“, piatao me brat. „Ubit ćeš nekoga?“
Tada sam shvatio da stvarno ne znam na koji način ću osvetiti njih dvoje. Bit ću iskren, ja ne mogu ubiti nikoga. Koliko god bio ljut na te ljude, koliko god osjećao mržnje prema njima, osjećaja koji me proždirao i kojega nikada do sada nisam osjećao, ja ih ne mogu ubiti. Ja nisam ubojica i ja vjerujem da ja nisam taj koji smije suditi tko smije, a tko ne smije živjeti. Lijepo bi bilo da mogu s informacijama koje znam otići na policiju, njima sve ispričati, priznati da sam sudjelovao u kupo-prodaji kokaina i prepustiti njima da pronaču krivca, tj. osobu koja je ubila Cuminga. Krivac sam ja. Ja koji sam upeo Ronija i Cuminga u kriminal, a na to je pak mene natjerala cijela situacija u gradu i zemlji. Politika, sjećate se?
Ono što ja želim tim ljudima napraviti, je možda još i puno veća kazna nego njihova smrt. Ono što ja želim jest da ti ljudi vide kako je nama, ljudima, koji se iz dana u dan bore za svaki komadić, hrane, vode, zraka. Želim da osjete kako je to kad je čovjek prisiljen riskirati vlastiti život, da bi preživio.
Život na samom rubu društva.
Želim im uništiti njihova carstva, želim ih zaustaviti u tom krvničkom poslu kojim se bave. Uništavaju ljudske živote, i onih kojim prodaju drogu i onima koji za njih prodaju drogu. Vraćaju cijelo društvo u feudalizam, jer ne poznaju pravila, ne poznaju norme, ne poznaju milost. Oni su pijavice ljudskosti i energije, života i slobode. Njima želim uništiti njive snove i carstva. Na taj način ću ih i naučiti nećemu, a i to želim, želim ljude učiti da su život i društvo, po svojoj biti nešto sasvim drugo od onoga u što se pretvaraju.
Eto, na taj način neću postati ubojica i u još veće depresije baciti, svoju, već deprimiranu, dušu. Imam vremena promisliti o svim tim stvarima, moram prvo vidjeti tko su ti ljudi, kakvi su ti ljudi, što ih najviše boli, što im ja moram napraviti. To ću napraviti tako da ću im postati prijatelj. Učit ću od njim, učit ću o njima. Slušat ću ih, pomagati im. Tako ću vidjeti gdje je njihova slabost, njihova „ahilova peta.“ Tu ću ih pobijediti.
Sanjam one dane kad sam bio slobodan, dok još nisam bio rob voj zvijeri koja me progoni. Ovoj krivnji, ovoj tjeskobi. Zadnjih dana ne vidim Sunce, ne vidim sreću, ne vidim lijepo. Ne mogu bez toga. Stvari se moraju pomaknuti s mjesta. Moram se izvući iz rupe u koju sam upao i treba mi za to snaga.
Dok sam tako razmišljao spustila se noć nad gradom, gradom kojeg izjeda bijeda, droga, pohlepa. Ljudi su se lagano sklonili sa ulice u svoje stanove. I oni se boje mraka. Živim u getu, u prašini i u prljavštini, kao odpadak svijeta, višak i siromah.
Pa da, zaista, bilo bi smješno da živimo u svijetu gdje smo svi kao braća i sestre. U svijetu gdje nema pohlepe i svojatanja. U svijetu gdje je svaki čovjek nasmješen, sit i na toplom. Gdje ljudi nisu usamljeni, gdje ih ne izjeda zavist i mržnja, gdje mogu bezbrižno uživati uz odgovornost prema sebi i drugima. Što budi to zlo u ljudima? Zašto žele imati moć i kontrolu na drugima, zašto se jednostavno ne prepuste tom divnom vjetru i energiji, koja nas zapuhuje ljepotama svijeta u kojem smo rođeni, kojeg možemo gledati i diviti se njegovim neizmjernim ljepotama? Oko vas su slike ljudi, najljepše slike koje ikada možete vidjeti, a ponašate se gore od požara, potresa, erpucija, tsunamija, poplava i ostalih nepogoda, jedva čekate da nešto uništite. A zbog čega, zadovoljstva, moći...čega?
Ojačao sam toga dana. Našao se na rubu. Za mene postoji samo jedno rješenje. Trebam krenuti prema gore, prema van, prema Suncu i zraku, jer to mi treba, to mi treba da moj život meni postane raj.
„Yes Jah, be I strong,whenever they rise against us
They want to do us wrong,the powers of Selassie protect us
Yes Jah,be I strong,whenever they rise against us
They want to do us wrong,the powers of Selassie“
|
