|
Kad hodate prema jugu uz rijeku Ahrai doći ćete do plaže. Plaža se prostire uz cjeli južni dio grada i uz plažu i na plaži nalaze se bogate vile, na istočnoj strani stare, pa sve novije prema zapadu i kafići, vrlo popularni i mnogo posjećivani od strane turista koji dane provode na prekrasnoj pješćanoj plaži koju oplakuje čista pava voda oceana. Black&white, noćni klub nalazi se negdje na sredini te velike plaže dugačke nekoliko kilometara. Jedan je od najvećih u mom gradu. Ima više katova, tri čini mi se. Dok su prizemlje i prva dva uređeni za turiste, treći je VIP prostor u kojem se opuštaju najbogatiji turisti, ali isto tako najuspješniji biznismeni u gradu. Velika većina tih biznismena su narkobosovi ili svoje bogatstvo stjeću baveći se nekim kriminalom.
Kad sam već kod toga, u mom gradu gotovo je nemoguće pronaći čovjeka koji je podrijetlom s moga otoka, a stekao je novce nekim poštenim poslom. Ima ih, naravno, kao i svugdje, al prava su rjetkost. Teško je naći i političara koji nešto vrijedi, večina njih zarađuje prodajući državnu zemlju, sklapajući poslove koji nikako ne koriste našoj zemlji, ali za te poslove oni osobno dobivaju gomilu novaca, pa je onda potpuno razumljivo zašto odjednom zanemaruju sve ostale građane, zašto odjednom zaboravljaju da imaju odgovornost, jer vode cijeli jedan narod, zašto okreću leđa obećanjima koje su dali na izborim. A i o izborima bih mogao vam mogao puno pričati. Nisu baš pošteni, jasno su iscenirani, ljudi koji su prije par desetljeća došli na vlast, osigurali su se da na vlasti ostanu dok im paše. Vjerojatno dok ne iscpre sve izvore naše zemlje, koji im mogu donjeti neki novac.
Sjećam se prošlih izbora koji su bili prije dvije godine. Imao sam pravo glasa, ali sam odbio otići na izbore, jer meni osobno ne odgovara cijeli ovaj sustav u kojem živimo. Svako treba voditi sebe, uz razum, odgovornost i poštivajući tuđu slobodu. Ne trebaju nam stranke da se bore za nas. Pogotovo ne kad nam te stranke rade što nam trenutno rade. No, to je moje idealno poimanje života (ne sistema, života) u najkraćim crtama. Teško je zamisliti takav oblik postojanja društva, a još je teže oblikovati takvo društvo u praksi, jer bi se društvo iz valstite svijesti trebalo oblikovati. Još dok sam bio dječak, objasnila mi je majka: „previše ti je budala za to sine....možda jednog dana.“ I u nadi da će to „možda jednog dana“ ipak doći ja ustajem svako jutro i živim u sistemu u kojem živim najbolje što mogu.
Pričao sam vam o izborima. Dakle, prije dvije godine bili su izbori. NSDC stranka, koja je tada bila na vlasti, stranka je centralne političke opcije. Od kad su prvi puta izašli i pobijedili na demokratskim izborima, sve su samo ne centralna stranka. Ponašaju se kao krajnja desnica. Ma ne ponašaju se ni kao krajnja desnica, ponašaju se kao kralj, kralj koji odlučuje o svakoj pojedinosti na temelju vlastite volje i profita. Daleko od naroda, daleko od liberalnosti.
Ljudi su počeli primjećivati da se zemlja prodaje strancima, da tvrtke kupuju stranci, da NSDC vodi zemlju pod utjecajem stranih lobija. To nikako nije moglo biti dobro i narod je to znao. Za divno čudo NSDC je dobio i na slijedećim izborima, i na slijedećim, i na slijedećim, ovi posljednji su ovi o kojima ću vam sada pričati.
Na tim posljednjim izborima izašla je i stranka DS. Program je govorio da se radi o također političi centralno orijentiranoj stranci. U njoj je bilo nekoliko ljudi koji su izašli iz NSDC, puno novih političkih lica, spremnih srušiti vlast i pokrenuti zemlju prema razvoju. Puno su obećavali, a ljud su im vjerovali. Ja sam isto slušao neke predizborne govore, Alhura Tameteia, predsjednika stranke, jednog intelektualca, doktora medicine i što je najvažnije zaista poštenjačine i dobrotvora.
On je jedan od prvih koji su izašli iz NSDC i to je napravio mjesec dana nakon što je NSDC pobijedio na prvim izborima. Bio je ministar pravosuđa. Nakon što je izašao iz stranke i dao ostavku na mjesto ministra, počeo je javno govoriti o stvarima koje su se događale u uredu vlade.
Uglavnom tri tjedna prije izbora, Alhur Tametei poginuo je u čudnoj automobilskoj nesreći i mnogi vjeruju da su ga dali ubiti članovi NSDCa. Dokaza nije bilo dovoljno. Policija nikada nije pronašla, ne samo odgovornu osobu, već nikada nisu dali objašnjenje kako je do nesreće došlo. U istom automobilu nalazio se i Tametiev sin, Maheim Alhur Tametei. On je ostao paraliziran, jedan je od največih književnika, nobelovac, također veliki intelektualac.
On je otputovao u Francusku, i tamo se bori za slobodu naše zemlje, ne u smislu slobode pojedinaca, već da se očisti od lopova koji sjede na vlasti. To radi već dvije godine i čak je prije godinu dana uspio spremiti dvojicu bivših ministara financija u zatvor. On je jedan od onih ljudi koji su spremni boriti se za istinu, a u svejtu jako respektiran, pa se njegov glas zaista i čuje. No ne može jedan protiv cijelog lanca. Barem ne dovoljno jako da ga zauvijek raskine.
Ljudi oko mene, dok je bilo vijreme prije izbora pričali su kako će glasati za DS, gotovo svi su to pričali, ankete provedene među stanovništvom pokazivale su do zadnjeg dana prije izbora, čak i nakon Tameteieve smrti da DS treba dobiti izbore. Izbori su došli NSDC je pobijedio. Tada su bile one pobune o kojima sam vam pričao. Maheim Tametei izašao je iz bolnice i pobjegao u Francusku. Pola godine poslije napisao knjigu o tim izborima, stvarno dobru knjigu i pobrao nobelovu nagradu. Prvi s našeg otoka.
O svim tim događajima uvijek razmišljam kad prolazim kraj svih tih kuća na plaži. Pa tako sam razmišljao i danas oko šest navečer, kad sam išao prema Black&Whiteu. Sve te prekrasne kuće, izgrađene na jednoj od najljepših plaža na svijetu, a ujedno izgrađene na ljudskoj patnji, iskorištavanju, krvi, suzama, pljački...na jednoj terasi jedne kuće vidio sam, danas, jednog bogatog debelog bijelca koji se sunča, sa smješkom na licu i sisatom plavušom na ležaljci do njegove.
Čak i kuće na istočnoj strani plaže imaju krvavu povijest. Njih su izgradili bogati zemljovlasnici, još dok su crnci na mom otoku bili robovi.
Krenuo sam danas popodne uz rijeku Ahrai do plaže i oko šest sati nalazio se jedno pola kilometra od Black&White kluba. Išao sam potražiti, Narnaha Nehrua, čovjeka koji je moj biološki otac, zamoliti ga da me zaposli u svome klubu. Iz priča o njemu koje sam slušao dok sam radio kao konobar u jednom drugom kafiću na plaži, još kao dijete, znao sam da je on čovjek koji se kreće među tim gadovima o kojima sam vam gore pisao. Neko od njih, siguran sam odgovoran je za nestanak i smrt moga prijatelja i na meni je grijeh koji ću nositi do kraja života, odgovornost da ih osvetim, na bilo koji način.
Noćni klubovi otvaraju se oko deset navečer, a njihovi gazde u njima imaju urede u koje obićno navračaju predvečer, poslije ručka da vide jel sve spremno za tu noć. Nadao sam se da je Narnah jedan od tih gazdi koji imaju taj običaj.
Kad sam došao ispred kluba, pokucao sam na prednja velika, zacrnjena, staklena vrata. Nitko nije otvarao. Napravio sam krug oko kluba i sa stražnje strane vidio da postoji još jedan ulaz. Vrata su bila otvorena, ušao sam. Našao sam se u hodniku. S lijeve i desne strane nalazili su se uredi. Tri ili četiri ureda, na vratima su stajala imena ljudi koji u njima rade. Nijedno nije bilo Narnah Nehru. Pokucao sam na vrata na kojima je pisalo Tirena Vyori, tajnica. Stisnuo sam kvaku, gurnuo vrata. Unutra je za stolom sjedila žena, ispunjavala neke papire.
„Da?“, rekla je. „Kako vam mogu pomoći?“
„Tražim gospodina Narnaha Nehrua.“
„A vi ste?“
„Vanjah Alegon“
„A zašto ga trebate? Vidim da nemate dogovoreno, jer on popodne ne prima stranke“, rekla je.
„Da, nemam. Trebam ga za nešto, vezano uz posao“, rekao sam.
„Nazvat ću ga. Pričekajte vani“, rekla je.
Opet sam se našao u hodniku. Gledao sam slike na zidu. Na slikama je bio klub i ljudi unutra za vrijeme nekih koncerata, partyja. Nekoliko slika Narnaha, krupnog čelavog crnca i nekih poznatih glazbenih izvođača.
Nakon nekoliko minuta izašla je tajnica iz ureda.
„Gospodin Nehru je u svom kafiću 2small. Rekao je da dođete tamo.“
„Hvala“, kimnuo sam. „Do viđenja.“
2small nalazio se tristo metara dalje na samoj plaži, desetak metara od samog mora. Bila je to mala kolibica sa slamnatim krovom. Polu-otvorena. Idealno da popijete koktel i malo odmorite od Sunca. Narnah je sjedio na visokim stolcu uz šank, pušio cigaru i gledao prema moru. Došao sam do njega. Gadio mi se.
„Dobar dan“, rekao sam mu.
„Vanjah, lijepo te vidjeti. Sjedni“, pokazao mi je na stolac do njega. „Daj mu nešto da popije. Sigurno je žedan.“, rekao je konobaru.
Konobar me pogledao. Ja sam mu kimnuo da neću ništa. On je slegnuo ramenima i otišao dalje raditi.
„Vanjah, kako ti mogu pomoći?“, pitao me Narnah. Na licu je imao onaj smješak, poslovni smješak. Gad. Tko zna što je mislio u svojoj glavi dok mi se smješio. Osjećao sam da razgovara sa mnom samo zbog neke dužnosti prema mojoj majci koju je iskoristio i odbacio. Osjetio sam sad ljutnju i prema njoj. Što je ona imala raditi s takvim tipom kao što je Narnah. S gadom, kriminalcem, ljigom. Sigurno joj je ponudio tisuću laži, a ona je bila mlada i naivna. No pustimo greške moje majke da počivaju s njom.
„Gospodine....“
„Zovi me Narnah“, prekinuo me.
„Narnah. Majka mi je prije smrti ispirčala tko mi je otac. Od vas ne bih tražio ništa, kao što nikada nisam tražio i držim tu tajnu za zubima, isto kao što ju je i moja majka držala. Moj brat ne zna za vas. Ipak, moram vas zamoliti nešto...“, bio je to tekst koji sam izmislio još toga jutra dok sam pio kavu u stančiću.
Gledao me neko vrijeme i samo je šutio. Onda se u jednom trenutku nasmijao.
„To su moji geni...hahaha...“, smijao se. „Odlučan govor i odlučno držanje.“
Meni nije bila smiješna ta šala. On je to vidio i prestao se smijati.
„Reci, što trebaš? Novac?“, odjednom je postalo jasno da ga boli kurac za mene i mog brata. Moja majka je umrla u uvjerenju da nas voli. Sve je to bila lažna gluma da vjerojatno sebi, taj licemjer, umiri savjest. Opet je kroz mene prošao val mržnje prema tom čovjeku.
„Ne trebam novac, trebam posao“, rekao sam.
„Ti bi radio“, rekao je. Gledao sam ga ravno u njegove pokvarene oči. „A što ti znaš raditi?“
„Radio sam kao konobar, pa sam mislio ako ima mjesta za mene u klubu ili tu u baru, rado bih radio.“
„Kao konobar“, rekao je. Kimnuo sam. Vidio sam da razmišlja. Gledao me.
„Ajde papčino, to si barem dužan mojoj majci.“, mislio sam.
On je i dalje razmišljao.
„Danas je srijeda. U petak u sedam sati dođi u klub. Javit ćeš se gospođici Tireni. Ona će ti reći što ćeš raditi.“
„Hvala“, rekao sam.
„I sjeti se da sam ja za tebe, Narnah, tvoj šef i ništa drugo. Ne očeku popuste i drži jezik za zubima“, rekao je. Nasmiješio se i kimnuo mi glavom.
„Dobro“, rekao sam.
„Onda smo se dogovorili. Petak, sedam.“
„Do viđenja“, rekao sam i ustao sa stolice. Pozdravio me. Osjetio sam olakšanje, s jedne strane zato što ću početi raditi, a s druge strane što ne moram više sjediti kraj njega. U mojoj glavi on je bio samo gad. Gad i ništa drugo. Krenuo sam prema kući.
U petak počinjem raditi, samo je to važno. Kad radite u klubu kao konobar, ljudi koji rade s drogom prilaze vam sami. Žele da prodajete za njih. Nije su oni sam vrh narko-mafije, ali su dobar početak da se asimiliram među njih. Tome sam se malo i razveselio.
Sad će trebati imati hrabrosti, samo hrabrosti, pustit ću je da me vodi. Bit ću jak, odlučan, bitka počinje. Ja sam moram izaći kao pobjednik.
Isto tako trebat će imati i strpljenja. „S vremenom“, mislio sam, „stvari će doći na svoje.“
|
